01.06.2018. - 1.dan - SJPDP ---> Roncesvalles

Zvone zvona na crkvi u Bayonneu, jutro je, 7:00 sati. Zvoni i budilica na telefonu. Nadam se da me prtljaga čeka na recepciji. Brzo se spakiram i na recepciju. Recepcija je zatvorena i otvara se tek u 9 sati. Jesam li uopće platio noćenje? Jesam smotan! Poslao sam e-mail i fotografiju ključa s rečenicom: "Molim vas javite da li sam što dužan, morao sam na vlak, ključ sam ostavio na recepciji.“  Dobio sam kasnije odgovor da je sve riješeno, booking.com je zakon!

Vlak za Saint Jean krenuo je u 7 sati i 42 minute. (Rezervacija karte i raspored vožnje na sljedećem linku: https://www.thetrainline.com/. Cijena karte je 10 eura.)

Na vlaku je bilo dvadesetak hodočasnika. Sreća, smijeh, uzbuđenje, strah, sve se to moglo osjetiti i vidjeti na licima peregrinosa.

U 9:00 sati stigli smo u Saint Jean Pied de Port, gradić smješten u Atlantskim Pirenejima. Osjećao sam se kao u snu, kao u nekom filmu. Ali tu sam, stvarno je. Prije puta vidio sam mnogo slika i pročitao puno tekstova o ovom gradiću i sad kad sam ovdje osjećam se kao da sam se nakon mnogo godina vratio u zavičaj koji sam davno napustio. 


Kolona ljudi krenula je prema hodočasničkom uredu na prijavu i prvi pečat. Kud svi, tud i ja. Kiša i sunce izmjenjivali su se svakih nekoliko minuta pa sam brzo uhvatio rutinu skidanja i oblačenja kabanice.

Peregrinosi

Nakon desetak minuta srce je zatreperilo, spazio sam prvu školjku i strelicu.

Camino je cijelim putem označen sa žutim strelicama i školjkom, Jakobovom kapicom, simbolom ovog hodočašća, i jako se teško izgubiti. Ali, meni je i to uspjelo.

Pratim grupu hodočasnika i dolazim do hodočasničkog ureda.

 

Vodi se statistika cijelog puta, i volonteri upisuju ime i prezime te državu iz koje dolazimo. U tom uredu dobio sam prvi pečat u svoju hodočasničku putovnicu. I naravno: "Buen Camino!“

U istoj ulici nalazi se nekoliko trgovina s opremom. Ušao sam u prvi dućan koji je bio specijaliziran za "hiking" opremu. Cijene mi se nisu baš svidjele,  sve je bilo prilično skupo. Vreća za spavanje 90 eura?!? Ma nema šanse, nadam se da će me u Roncevallesu čekati moja prtljaga.

Na mogućnost gubitka prtljage nikako nisam računao i to me stvarno jako "pogodilo". Malo dalje niz ulicu bio je "običan" dućan i tu sam kupio običan drveni štap i ručnik dimenzija 45x45 cm, malen, ali više nego dovoljan. Ne mogu si pomoći, po naravi sam dosta "proračunat" i ne želim kupovati nešto što je precijenjeno.

Grad je stvarno prekrasan i pun je hodočasnika koji započinju put. Ovdje sam sreo i obitelj koja kreće na put s klincima. Zaista, ništa nije nemoguće, i ne treba se bojati ostvariti svoje snove!

Na kraju ulice, prije mosta, nalazi se crkva Notre Dame du Bout du Pont (Gospa na kraju mosta). Zamolio sam pomoć na putu, te zapalio svijeću za svog pokojnog oca!

Blaženstvo hodočasnika

1. Blagoslovljen budi hodočasniče, ako spoznaš da Camino otvara tvoje oči za očima nevidljivo.

2. Blagoslovljen budi hodočasniče, ako nisi zabrinut dolaskom na cilj, već kako stići s drugima.

3. Blagoslovljen budi hodočasniče, kada promišljaš o Caminu i spoznaš da se sastoji od novih imena i svitanja.

4. Blagoslovljen budi hodočasniče, jer si spoznao da izvorni Camino počinje tek dolaskom na cilj.

5. Blagoslovljen budi hodočasniče, ako je tvoja naprtnjača prazna a tvoje srce puno osjećaja i emocija.

6. Blagoslovljen budi hodočasniče, ako spoznaš kako jedan korak unatrag radi pomoći drugome više vrijedi nego stotine koraka prema naprijed bez osvrtanja oko sebe.

7. Blagoslovljen budi hodočasniče, kada nemaš dovoljno riječi zahvale za sve ono što te iznenađuje na svakoj stranputici i skretanjima tvoga puta.

8. Blagoslovljen budi hodočasniče, ako tragaš za istinom i učiniš od Camina život, a od svog života “put” u potrazi za Onim koji je Put, Istina i Život.

9. Blagoslovljen budi hodočasniče, ako na putu spoznaš sebe i podariš si vrijeme, bez žurbe, kako ne bi zanemario poruke u svom srcu.

10. Blago vama, hodočasnici, kada ustanovite da je Camino bogat tišinom, a tišina je bogata molitvama, a molitve su susreti s Ocem koji vas čeka.

-nepoznati autor

Ovaj tekst ima sasvim drugo shvaćanje kad se čovjek vrati s puta!

Tradicija je također, da se od kuće donosi kamen koji simbolizira teret koji čovjek nosi na srcu i duši.
Taj kamen se ostavlja na jednom posebnom mjestu o kojem ću pisati u sljedećim postovima. Moj je bio u izgubljenoj prtljazi te sam „svoj“ kamen uzeo u Saint Jeanu . E sada konačno mogu na put!

------------------------------------------

Saint-Jean-Pied-de-Port ---> Roncesvalles

Prvi dan na Caminu je ujedno i fizički najteži, što zbog privikavanja na teret, što zbog velike visinske razlike. Privikavanje na teret ruksaka mi nije bio problem jer sam imao samo dva kilograma prtljage.

Do Roncesvallesa se može doći po dvije rute. Ja sam izabrao Napoleonovu rutu zbog krajolika koji je prekrasan i zbog toga što sam želio popiti kavu u Orissonu i vidjeti kip Blažene Djevice Marije na vrhu Biakorre na visini 1150m.

Napoleonov put zatvoren je u zimskim mjesecima, te u slučaju lošeg vremena. U tim periodima se  koristi zaobilazan, Valcarlosov put, koji je blaži.

Put počinje na 170 metara nadmorske visine sa stalnim usponom do 1427 metara, nakon čega slijedi spuštanje do odredišta koje je na 947 metara. Nije tako strašno kako se čini jer je uspon blagog nagiba. Visinska razlika uspona je 1870 metara, a razlika silaska 1093 metara.

Najbolji savjet koji sam dobio je: "Kreni kao starac, stići ćeš kao mladić!"

Samo lagano, lagano, lagano… lakše… čim sporije. Čudno zvuči, ali ovaj savjet mi je jako olakšao put!

Prelazak preko Pirineja je više nego prekrasan. Prvo sam bio ispod oblaka, nešto kasnije u oblaku, i na kraju iznad oblaka.

Nakon sat vremena hodanja shvatio sam da nemam vodu, nemam ništa za pojesti, nisam ni kavu popio. Krasno. Od uzbuđenja nisam ni osjetio glad, ali bez vode neću moći.

Camino se ipak pobrine za sve pa sam tako već nakon sto metara primijetio neki automat nalik na frižider. Odlično, evo vode! "Camino providnost." Pola litre će biti dovoljno, blizu je Orisson pa ću tamo popiti kavu i dopuniti flašicu s vodom.

Iako spor, susreo sam puno ljudi, rijetki su trenuci kad nikoga nema na putu. Susrećem i koze i krave na svakom koraku. Kažu da u ovom dijelu Pireneja pase oko 100 tisuća ovaca.

Nakon 2 sata stižem do Orissona i konačno uživo vidim sve ono što sam do tada gledao samo na fotografijama, webu, forumima....

Prenoćište Orisson - https://refuge-orisson.com/

Caffe solo, por favor. Baš mi je trebalo malo predaha. Kava više nego odlična, osoblje vrlo ljubazno, i naravno, dobio sam pečat u putovnicu.

Konobarica je pospremala stolove, na stolu je bila obična plastična boca od 0,75 litara, koja je trebala ići u smeće. "Mogu uzeti ovu bocu?", "Naravno", nasmiješila se gospođa. Možda obična boca, ali iz te boce sam pio vodu 23 dana, još uvijek je imam i dok sam živ neće završiti u smeću.

Nakon kave i odmora kiša je prestala padati. Čak je jedno vrijeme i lagano zapržilo sunce. Bliže vrhu me propuhao hladan vjetar. Moglo bi se reći, 4 godišnja doba u jednom danu.

Nakon 13 kilometara stižem do vrha Biakorre, gdje sa nalazi mali kip Blažene Djevice Marije, Gospe od Orrisona, čuvarice pastira. Na ovom mjestu osjeća se puno pozitivne energije i smiraj.

Nakon pola sata nailazim na prekrasan prizor. Dvadesetak konja, bezbrižno pasu travu i pozdravljaju hodočasnike.

 




Nakon dva kilometra od vrha Giatorre eto me u Španjolskoj. Hola España, au revoir France!

Granica Francuske i Španjolske

Na zadnoj dionici puta susrećem puno hodočasnika, svatko u svom "filmu". Pozdrav "Buen Camino" i dalje svatko u svojim mislima.

Počinje spuštanje prema Roncesvallesu. Tu opet postoje dva puta, lijevi je jako strm, a desni malo dulji, ali puno blaži. Tada to nisam znao, i naravno, odabirem strmiji put, zašto bi mi bilo lakše? 

Spuštam se blatnjavim putem u šumu. Jako sam pazio jer je put bio jako sklizak. Sustignem čovjeka koji jako šepa. "Bok, kako ste?" "Hvala, dobro, umoran, ali dobro." 

Ovu rečenicu izgovorio sam najviše puta: "Oprostite zbog mog lošeg engleskog". Nasmiješio se i rekao da ne brinem. Bio je to Cliff iz Kalifornije. Odlučio sam da do Roncesvallesa idemo zajedno, iako je rekao da slobodno produžim jer će me usporavati, ali u tom čovjeku je bilo toliko pozitive da mi je bilo šteta dalje ići sam. A i engleski mi super ide, baš. Nažalost, kad sam doma govorio engleski, podsmijeh i ispravci prštali su sa svih strana, a ovo je bio baš ugodan razgovor.

"Ja sam iz Hrvatske", i naravno odmah smo se dotakli nesretnog rata. Nasreću, nisam osjetio rat i nadam se da ga nikad ni neću, veliki sam pacifist i vjerujem da se svi sukobi mogu mirno riješiti, bez obzira na krvoločne i pohlepne "vođe".

Reče: "Vidim imaš lijepu školjku sa križem. Ti si kršćanin?"."Jesam." Stidljivim glasom odgovori:"Ja sam budist". "Baš mi je drago, ti si prvi budist kojeg sam upoznao i sad mogu reći da imam i prijatelja budista."

Pitam ga: "Kako to da si na Caminu?", kaže: "Odlučio sam tri mjeseca "potrošiti" za putovanja, bio sam u Lourdesu, i eto me sad na Caminu, ne znam, osjetio sam neki poziv." Rekoh: "Poznato mi je to."

Cliff radi u bolnici, a posao mu je razgovor s bolesnicima i to onima koji su usamljeni, koji nikog nemaju, onima koji umiru. Također je i glazbenik i sa sobom je ponio violinu. Pitao me zašto nisam ponio harmoniku? Rekoh: "12 kilograma bilo bi ipak malo previše."

Korak po korak stigli smo do Roncesvallesa. Nažalost, nismo razmijenili brojeve i ostale kontakte, ali tko zna, možda se sretnemo negdje opet.

Roncesvalles

Roncesvalles je malo selo sa svega 30-ak stanovnika. Mjesto ima dva hostela, gostionice, turistički ured, crkvu i samostan.

Dan ranije rezervirao sam hostel/prenoćište kojem se prvi trag spominje davne 1127.godine. Prenoćište ima 183 kreveta i cijena noćenja je 12 eura. http://www.alberguederoncesvalles.com/.

Ispunio sam listić za prijavu, te pitao ljubaznu gospođu da li je možda stigla kakva prtljaga. Kaže da je došlo puno prtljage te me odvela do prostorije s prtljagom. Nažalost, moje nije bilo. "Nemam vreću za spavanje, nemam papuče, mogu li gdje ovdje kupiti?"

"Naravno, samo ravno, na kraju hodnika naći ćete mali dućan." Ja do dućana. Prodavačica je govorila samo španjolski. Google translator: "Imate li gaće?" "¿Tienes calzoncillos?" Nasmijala se, vjerojatno sam pitao dal ona nosi gaće? Uglavnom za prodati ih nije imala. Preživjet ću.

Dalje smo se uglavnom dogovarili pantomimom. Pokazao sam joj čarape, našla je bijele ... jao, ne. "Negro?". Srećom, našla je crne. Kupio sam još vreću za spavanje i papuče, 4 broja manje, ali poslužile su. U velikoj većini prenoćišta, prilikom dolaska cipele se izuvaju i odlažu.

Sad kad sam imao papuče, išao sam oprati cipele i nogavice jer sam bio blatan do koljena.

U 20:00 sati bila je misa. Na kraju mise dijeli se blagoslov za sve hodočasnike, te se čitaju imena država iz kojih dolaze hodočasnici. Japan, Kina, Australija, Argentina, SAD, Koreja, Slovenija i još puno država a spomenula se i "Croacia". Toliko ljudi iz svih krajeva svijeta, a svi smo bili kao jedan.

Nakon mise, žurim do restorana. Ulazim sa strahom, joj nadam se da neću morati s nikim puno pričati, i srećom, vidim puno slobodnih stolova, ali konobarica me brzo preusmjerila za stol gdje je bilo jedno slobodno mjesto.

Dobra večer. I prvo se opet ispričavam zbog lošeg engleskog. Za stolom su sjedili jako ljubazan i susretljiv gospodin Greg i njegovi sinovi Michael i Greg iz SAD-a, grada Atlante, savezne države Georgie.  Pričali smo o svemu i svačemu, i opet je tema bila glazba, jer su dečki glazbenici. Sam sebi sam se čudio odakle toliko riječi znam, ali izgleda da se čovjek mora osloboditi straha i opustiti i riječi same dolaze. Greg je prije nekoliko godina bio u Hrvatskoj, na Jadranu, pa tko zna, možda se opet negdje sretnemo.

Srećom, Greg me zamolio da mu pošaljem fotku, pa smo odmah postali prijatelji na "fejsu", pratili se tijekom puta, a i danas povremeno komuniciramo. Da nije bilo fotke vjerojatno se ne bi sjetili izmijeniti kontakt.

Večera je bila dosta "skromna". Za predjelo juha od povrća, za glavno jelo riba i krumpir i za desert jabuka. I naravno, boca crnog vina. Tada sam shvatio da je to ujedno i moj prvi obrok tog dana, i bilo mi je sasvim dovoljno.

I došlo je vrijeme za spavanje.

P.S.

• iz SJPDP-a sam krenuo u 09:00 sati, a u Roncesvalles sam stigao u 18:30 sati, duljina puta oko 26-27 kilometara.
• toga dana prvi obrok bila mi je večera u 21:00 sati, a kada sam legao shvatio sam da se nisam ni istuširao, jaooooo....

Fotografije prvog dana