Tjedan dana prije polaska - posljednje pripreme
Obitelj je najveće blago
Podrška obitelji je na prvom mjestu i ono najbitnije kad se čovjek uputi na put kao što je Camino de Santiago.
Da prođem cijeli svijet, od sjevernog do južnog pola, bolju obitelj ne bih našao. Nismo savršeni, nismo najljepši, nismo najpametniji, puni smo mana, ali smo obitelj!
Supruga Mihaela i kćer Lucija dale su mi ogromnu podršku i potporu. Nije im bilo nimalo lako i svejedno, ni prije puta, a ni za vrijeme puta, ali nakon puta znam i osjećam da smo jači i da nam ništa nemoguće nije. Obitelj je jedino što mi je falilo na putu, i to jako, jako!
Hvala cure.
U tjednu prije odlaska napravio sam jednu malu grešku. Mami sam dao film "The Way" da vidi kamo zapravo idem. Moja mama je jedno posebno emotivno biće, koja bi našla i tri bubrega kad bi je netko tražio. Nakon što je vidjela da glavni lik u filmu, prvi dan na putu pogiba, trebalo mi je jedno vrijeme da je uvjerim kako je put izuzetno siguran i da je sad lijepo vrijeme, te se nema čega bojati. Obećao sam je zvati svaki dan, jer sigurno ne bi mogla mirno zaspati ako se ne bi javio. Već treći dan na putu, majčino srce vratilo se u normalu.
Liljana - savjetnik prije puta i podrška na putu
Saznao sam da je 2017. godine na Caminu bila gospođa Liljana Zubić iz Čakovca. Iako sam imao puno informacija o Caminu, s nikim nisam imao prilike "uživo" razgovarati o putu, te sam preko prijatelja uspio doći do gospođe Liljane. Razgovor je bio u Caffe baru Kiš koji nam je uz Camino također omiljena zajednička točka. Sa mnom je bila i moja supruga Mihaela, te vjerujem da je i njoj bilo lakše kad je čula priču ove hrabre žene.
U kafiću Kiš, na zidu, možete vidjeti Jakobovu školjku koju je iz Španjolske donijela gđa Liljana.
Pozvala nas je na predavanje o svom Caminu koje je bilo 29.05.2018., tri dana prije mog odlaska. Bila je to vrlo emotivna priča o životu i putu, o hrabroj ženi koja je prošla vrlo teški životni put, veliku kalvariju i na kraju ipak ostala zahvalna i jaka.
Na kraju predavanja stisla mi je ruku i rekla "Buen Camino", u tom trenutku trnci su mi prošli cijelim tijelom, trebalo mi je pola minute da joj kažem "Gracias".
Podrška obitelji je na prvom mjestu i ono najbitnije kad se čovjek uputi na put kao što je Camino de Santiago.
Da prođem cijeli svijet, od sjevernog do južnog pola, bolju obitelj ne bih našao. Nismo savršeni, nismo najljepši, nismo najpametniji, puni smo mana, ali smo obitelj!
Supruga Mihaela i kćer Lucija dale su mi ogromnu podršku i potporu. Nije im bilo nimalo lako i svejedno, ni prije puta, a ni za vrijeme puta, ali nakon puta znam i osjećam da smo jači i da nam ništa nemoguće nije. Obitelj je jedino što mi je falilo na putu, i to jako, jako!
Hvala cure.
U tjednu prije odlaska napravio sam jednu malu grešku. Mami sam dao film "The Way" da vidi kamo zapravo idem. Moja mama je jedno posebno emotivno biće, koja bi našla i tri bubrega kad bi je netko tražio. Nakon što je vidjela da glavni lik u filmu, prvi dan na putu pogiba, trebalo mi je jedno vrijeme da je uvjerim kako je put izuzetno siguran i da je sad lijepo vrijeme, te se nema čega bojati. Obećao sam je zvati svaki dan, jer sigurno ne bi mogla mirno zaspati ako se ne bi javio. Već treći dan na putu, majčino srce vratilo se u normalu.
-----------------------------
Liljana - savjetnik prije puta i podrška na putu
Saznao sam da je 2017. godine na Caminu bila gospođa Liljana Zubić iz Čakovca. Iako sam imao puno informacija o Caminu, s nikim nisam imao prilike "uživo" razgovarati o putu, te sam preko prijatelja uspio doći do gospođe Liljane. Razgovor je bio u Caffe baru Kiš koji nam je uz Camino također omiljena zajednička točka. Sa mnom je bila i moja supruga Mihaela, te vjerujem da je i njoj bilo lakše kad je čula priču ove hrabre žene.
U kafiću Kiš, na zidu, možete vidjeti Jakobovu školjku koju je iz Španjolske donijela gđa Liljana.
Pozvala nas je na predavanje o svom Caminu koje je bilo 29.05.2018., tri dana prije mog odlaska. Bila je to vrlo emotivna priča o životu i putu, o hrabroj ženi koja je prošla vrlo teški životni put, veliku kalvariju i na kraju ipak ostala zahvalna i jaka.
Na kraju predavanja stisla mi je ruku i rekla "Buen Camino", u tom trenutku trnci su mi prošli cijelim tijelom, trebalo mi je pola minute da joj kažem "Gracias".
"Buen Camino" je inače službeni pozdrav hodočasnika na Caminu, a doslovno znači "Sretan put".
Članak o Liljani možete pročitati na slijedećem linku: Liljana Zubić - Hodočašće Camino de Santiago
Hvala Liljana!
-----------------------------
Božji Blagoslov
Dan prije puta nazvao sam župnika župe Sveti Juraj na Bregu u kojoj živim, Ivicu Puškadiju. Prijatelju, sutra putujem! Veli on meni: "Danas popodne obavezno dođi do mene". Na župnom dvoru dočekali su me vlč.Ivica i tada još đakon, a danas svećenik Miro Denac. Od prvog našeg razgovora o putu vlč.Ivica je podržavao moju ideju odlaska na put. Uz blagoslov poklonili su mi putnu Bibliju i krunicu.
Miro Denac za svećenika zaređen je 2018. godine, čovjek ima toliko jaku karizmu da bi lako mogao postati budući papa, a tada pješačim do Rima!
Ivica i Miro, hvala!
 |
| Posveta velečasnog Ivice |
-----------------------------
Tog popodneva također sam otišao do svojih prijatelja, kuma Božidara i kume Branke, po zadnji dio opreme koja mi nedostaje, kišnu kabanicu. Usput sam zamolio Božidara da mi posudi neki mali ruksak tek toliko da imam, da mogu staviti neke sitne stvari koje ću trebati dok sam u avionu i na aerodromu. Donio je par ruksaka. Gledam jedan mali koji mi je odmah zapeo za oko. Kaže Božo da taj nije baš "ispravan", teško se zatvara, i da ga mogu u Španjolskoj baciti u smeće, nema potrebe da ga teglim nazad. Taj mali ruksak na kraju je postao legendaran.
Božo je prijatelj od malih nogu, zajedno smo polazili osnovnu i srednju školu, dane mladosti i ludosti, a danas smo i kumovi.
Hvala!
-------------------------------
"Zločesti", grrrr!
"Zločestoga" moram spomenuti jer mi je često zadavao probleme. Prije samog puta postavljao je
pitanja: "Zašto ideš? Što ti to treba? Jesi li lud? Što ti kaže psihijatar? Što će ti ljudi reć?...."
Sva ta "čudna" pitanja samo su me jačala.
Nekoliko dana prije puta, te na samom početku puta zločesti je posebno nastojao da me "zaustavi", i stalno sam osjećao "podmetanje nogu". Dva dana prije polaska na stopalu mi pukla koža. Uh, samo mi je još to trebalo. Bol je bila baš jaka prilikom hodanja, ali nekim čudom bol i rana su slijedeći dan nestali.
pitanja: "Zašto ideš? Što ti to treba? Jesi li lud? Što ti kaže psihijatar? Što će ti ljudi reć?...."
Sva ta "čudna" pitanja samo su me jačala.
Nekoliko dana prije puta, te na samom početku puta zločesti je posebno nastojao da me "zaustavi", i stalno sam osjećao "podmetanje nogu". Dva dana prije polaska na stopalu mi pukla koža. Uh, samo mi je još to trebalo. Bol je bila baš jaka prilikom hodanja, ali nekim čudom bol i rana su slijedeći dan nestali.
Nećeš me spriječiti! Sa mnom je netko jači od tebe!
Primjedbe
Objavi komentar