31.05.2018. - avantura počinje
31.05.2018. - spreman sam! Ajmooo!
Na raspolaganju imam 25 dana. 23 dana za pješačenje i 2 dana za put tamo i doma.
Do gradića Saint Jean Pied de Port, početne točke francuske rute, može se stići na više načina. Najčešći odabir je avionom do francuskog gradića Biarritza, pa busom nekih šest kilometara do gradića Bayonne, te vlakom do SJPDP-a.
Prijatelj iz benda, Denis Korunić, "sponzorirao" je put do aerodroma u Budimpešti. Sa nama je krenuo i moj brat Zoran. Kada imaš prave prijatelje sve je puno lakše.
Krenuli smo malo poslije ponoći. Pozdrav i zagrljaj s curama, "Vidimo se za 25 dana". Osjećaj prilikom rastanka i odlaska na takav put ne može se opisati, tuga i sreća u kompletu.
Nismo daleko stigli, samo petnaest kilometara, kada sam, smotan kao i obično, primijetio da nemam naočale na glavi. Ništa, zovem doma. "Da", kaže Mihaela, "na stolu su".
Mi nazad prema doma, Mihaela prema nama te smo u Čakovcu napravili primopredaju naočala. Baš je krasno počelo. Kratkovidan sam, pa bi naočale dosta falile.
Za tri sata stigli smo do aerodroma. Prvi put sam putovao avionom pa bolje da dođem tri sata ranije nego da se gubim po aerodromu. Brzo sam shvatio kako stvari funkcioniraju. Našao sam Air France šalter, predao veliku prtljagu i ajmo na kavu.
Nakon pozdrava s dečkima, krenuo sam u avanturu, a na ulazu me dočekao Bruce Willis i "Hell" - baš za ohrabrenje.
Let do Pariza trajao je nekih dva i pol sata. Sletjeli smo na aerodrom Charles de Gaulle, po veličini drugi najprometniji aerodrom u Europi. Veličine je malog gradića, odnosno 32,38 km², skoro pola Čakovca.
Nekoliko fotografija sa aerodroma:
Do sljedećeg leta imao sam na raspolaganju osam sati. Volim avione i sve vezano uz zrakoplovstvo od malih nogu, tako da je vrijeme na aerodromu brzo prošlo, osam sati čiste uživancije.
Našao sam "gate" na kojem moram na sljedeći avion. Već tu se moglo vidjeti dosta peregrinosa. Gledam kako se dovozi prtljaga do aviona, i kroz mene prođu neki trnci, te pomislim: "Pa neće valjda moju prtljagu izgubiti? Ma sigurno neće". Ali osjećaj je bio prejak, "zločesti" opet nešto sprema.
U 18 sati sletjeli smo u Biarritz. Osjećaj i nervoza bili su toliko jaki da sam bio siguran da prtljage nema. Čim smo sletjeli nazvao sam Mihaelu: "Bok, sletio sam, ali imam osjećaj da mi je prtljaga izgubljena".
Dolazim do mjesta gdje se preuzima prtljaga, čekam, i čekam, stotinu ruksaka, ljudi uzimaju svoje, a ja gledam i ne vjerujem. Nema je. Nisam bio jedini kojem nije stigla prtljaga, sa mnom je na muci bio još jedan peregrino. Ajmo do info pulta. Pustim njega prvog i dok je on razgovarao ugledao sam papir na kojem je zelenim markerom bilo označeno moje ime. Sve mi je bilo jasno. Progovorio sam tada i engleski i francuski. Sve smo uspjeli dogovoriti te sam ostavio adrese na kojima ću biti prvih 3 - 4 dana, pa ako nađu prtljagu zovu me i dostave. U rekordnom roku odredio sam put za slijedeća četiri dana.
Što sad? Zovem Mihaelu da joj kažem vijesti: "Da, izgubili su, tak valjda mora biti". Nisam htio ni razmišljati što imam, a što nemam. Jedino u što sam bio siguran je da idem dalje, ne odustajem!
Padne mi na pamet prijatelj Tomi Wrana koji je stalno u avionu. "Tomek, problem". Pita: "Ti je dala paket za prvu noć?". "Nisam dobio ništa". Kaže: "Vrati se na info pult i daj mi je na telefon".
"Oprostite gospođo, moj prijatelj Vas treba." Sigurno je bila je oduševljena. Pričali su pet minuta, bolje da ne znam što joj je sve rekao, ali vratila se sa torbicom i rekla "Oprostite".
"Ništa, Merci! Bonjour!"
A sada prema hotelu. Brzo sam našao autobusno stajalište. Autobus do Bayonnea vozi svakih 20 minuta. Autobus stane, nisam morao ni reći kamo idem, vozač je sve znao. Čak nisam ni morao paziti gdje moram sići, samo mi je mahnuo. Merci! Bonjour!
S obzirom da sam u Francusku došao kasno poslijepodne, a posljednji vlak za SJPDP odlazi oko 17 sati, već prije sam odlučio prenoćiti u Bayonneu pa ujutro za Saint Jean. Prije puta sam rezervirao noćenje u Bayonneu, u hotelu Hotel de la Gare nedaleko od željezničkog kolodvora.
Došao sam u hotel, napravio malu inventuru da vidim čime raspolažem. Na sebi sam imao planinarske hlače, salomonke i majicu koju sam dan prije kupio u Lidlu za 33,00 kuna što je oko 5 eura. Čarape, bolje da ne pišem kakve sam imao, doslovno sam ih mislio baciti dok krenem s pješačenjem.
U torbi je bila kišna kabanica, tanka vjetrovka koju je Božo stavio "za svaki slučaj", punjač za mobitel, Camino vodič, krunica, slušalice i dva Ibuprofena. Sve ostalo izgubljeno.
U paketu "za prvu noć" bila je kratka pamučna majica, četkica i zubna pasta, šampon, neka krema ...
Idem u nabavu!
Trebam gaće, čarape, papuče, štapove, vreću za spavanje, ... ajoj.
Uspio sam naći samo prehrambeni dućan, kupio nešto za pojesti i pivo za opuštanje i lakši san. Nisam više imao snage ni volje tražiti dućane. Idem na spavanje jer me sutradan čeka dug put, a možda mi tokom noći dostave prtljagu. Nikad se ne zna.
I tako je prošao prvi dan - dan pun uzbuđenja i neočekivanih obrata.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Bajona
Na raspolaganju imam 25 dana. 23 dana za pješačenje i 2 dana za put tamo i doma.
Ako nekoga brinu jezici i sporazumijevanje na Caminu, ne brinite! Evo mojih poliglotskih dosega:
- španjolski jezik - vino je vino, pivo je cerveza, kruh je pan, bok se kaže Hola (ola), voda je aqua, večera je cena, hodočasnik je peregrino, a sve ostalo na google translatoru.
- engleski jezik - nadam se da neću morati puno pričati, jer bi ljudi mogli "svašta" čuti. Uspio sam zadnju godinu naučiti neke osnove. Nema brige, google translator je sa mnom.
- francuski, znam "merci" i "bonjour" :)
- njemački - učio sam u osnovnoj i srednjoj školi, ali bolje da šutim.
-----------------
Prijatelj iz benda, Denis Korunić, "sponzorirao" je put do aerodroma u Budimpešti. Sa nama je krenuo i moj brat Zoran. Kada imaš prave prijatelje sve je puno lakše.
 |
| Budimpešta - Pariz - Biarritz |
Krenuli smo malo poslije ponoći. Pozdrav i zagrljaj s curama, "Vidimo se za 25 dana". Osjećaj prilikom rastanka i odlaska na takav put ne može se opisati, tuga i sreća u kompletu.
Nismo daleko stigli, samo petnaest kilometara, kada sam, smotan kao i obično, primijetio da nemam naočale na glavi. Ništa, zovem doma. "Da", kaže Mihaela, "na stolu su".
Mi nazad prema doma, Mihaela prema nama te smo u Čakovcu napravili primopredaju naočala. Baš je krasno počelo. Kratkovidan sam, pa bi naočale dosta falile.
 |
| Denis i Zoran |
Za tri sata stigli smo do aerodroma. Prvi put sam putovao avionom pa bolje da dođem tri sata ranije nego da se gubim po aerodromu. Brzo sam shvatio kako stvari funkcioniraju. Našao sam Air France šalter, predao veliku prtljagu i ajmo na kavu.
 |
| Zoran i Denis |
 |
| Predaja velikog ruksaka u prtljažni prostor |
Let do Pariza trajao je nekih dva i pol sata. Sletjeli smo na aerodrom Charles de Gaulle, po veličini drugi najprometniji aerodrom u Europi. Veličine je malog gradića, odnosno 32,38 km², skoro pola Čakovca.
Nekoliko fotografija sa aerodroma:
Do sljedećeg leta imao sam na raspolaganju osam sati. Volim avione i sve vezano uz zrakoplovstvo od malih nogu, tako da je vrijeme na aerodromu brzo prošlo, osam sati čiste uživancije.
Našao sam "gate" na kojem moram na sljedeći avion. Već tu se moglo vidjeti dosta peregrinosa. Gledam kako se dovozi prtljaga do aviona, i kroz mene prođu neki trnci, te pomislim: "Pa neće valjda moju prtljagu izgubiti? Ma sigurno neće". Ali osjećaj je bio prejak, "zločesti" opet nešto sprema.
U 18 sati sletjeli smo u Biarritz. Osjećaj i nervoza bili su toliko jaki da sam bio siguran da prtljage nema. Čim smo sletjeli nazvao sam Mihaelu: "Bok, sletio sam, ali imam osjećaj da mi je prtljaga izgubljena".
 |
| Aerodrom Biarritz |
Dolazim do mjesta gdje se preuzima prtljaga, čekam, i čekam, stotinu ruksaka, ljudi uzimaju svoje, a ja gledam i ne vjerujem. Nema je. Nisam bio jedini kojem nije stigla prtljaga, sa mnom je na muci bio još jedan peregrino. Ajmo do info pulta. Pustim njega prvog i dok je on razgovarao ugledao sam papir na kojem je zelenim markerom bilo označeno moje ime. Sve mi je bilo jasno. Progovorio sam tada i engleski i francuski. Sve smo uspjeli dogovoriti te sam ostavio adrese na kojima ću biti prvih 3 - 4 dana, pa ako nađu prtljagu zovu me i dostave. U rekordnom roku odredio sam put za slijedeća četiri dana.
Što sad? Zovem Mihaelu da joj kažem vijesti: "Da, izgubili su, tak valjda mora biti". Nisam htio ni razmišljati što imam, a što nemam. Jedino u što sam bio siguran je da idem dalje, ne odustajem!
Padne mi na pamet prijatelj Tomi Wrana koji je stalno u avionu. "Tomek, problem". Pita: "Ti je dala paket za prvu noć?". "Nisam dobio ništa". Kaže: "Vrati se na info pult i daj mi je na telefon".
"Oprostite gospođo, moj prijatelj Vas treba." Sigurno je bila je oduševljena. Pričali su pet minuta, bolje da ne znam što joj je sve rekao, ali vratila se sa torbicom i rekla "Oprostite".
"Ništa, Merci! Bonjour!"
A sada prema hotelu. Brzo sam našao autobusno stajalište. Autobus do Bayonnea vozi svakih 20 minuta. Autobus stane, nisam morao ni reći kamo idem, vozač je sve znao. Čak nisam ni morao paziti gdje moram sići, samo mi je mahnuo. Merci! Bonjour!
S obzirom da sam u Francusku došao kasno poslijepodne, a posljednji vlak za SJPDP odlazi oko 17 sati, već prije sam odlučio prenoćiti u Bayonneu pa ujutro za Saint Jean. Prije puta sam rezervirao noćenje u Bayonneu, u hotelu Hotel de la Gare nedaleko od željezničkog kolodvora.
Došao sam u hotel, napravio malu inventuru da vidim čime raspolažem. Na sebi sam imao planinarske hlače, salomonke i majicu koju sam dan prije kupio u Lidlu za 33,00 kuna što je oko 5 eura. Čarape, bolje da ne pišem kakve sam imao, doslovno sam ih mislio baciti dok krenem s pješačenjem.
U torbi je bila kišna kabanica, tanka vjetrovka koju je Božo stavio "za svaki slučaj", punjač za mobitel, Camino vodič, krunica, slušalice i dva Ibuprofena. Sve ostalo izgubljeno.
U paketu "za prvu noć" bila je kratka pamučna majica, četkica i zubna pasta, šampon, neka krema ...
 |
Idem u nabavu!
Trebam gaće, čarape, papuče, štapove, vreću za spavanje, ... ajoj.
Uspio sam naći samo prehrambeni dućan, kupio nešto za pojesti i pivo za opuštanje i lakši san. Nisam više imao snage ni volje tražiti dućane. Idem na spavanje jer me sutradan čeka dug put, a možda mi tokom noći dostave prtljagu. Nikad se ne zna.
I tako je prošao prvi dan - dan pun uzbuđenja i neočekivanih obrata.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Bajona
Svaka čast na pripremama. Imam filing da si sve destinacije i sve termine znal, rezerviral, pamtil.. Meni treba tjedan dana da jednodnevno šetanje po nekom bregu isplaniram..
OdgovoriIzbrišiDa budem iskren, isplanirana su bila prva 2 - 3 dana, a nakon toga sam se jednostavno prepustio "putu". A i jako je teško bilo planirati, dnevni plan je bio napraviti oko 35 kilometara. Nakon prehodanih 30 kilometara sam donio odluku u kojem selu/gradu ću prenoćiti, a i tako mi je bilo najlakše.
IzbrišiDok doma planiramo šetnju po bregima pripreme i dogovori traju isto tjedan dana :)
Jedva čekam novi post...
OdgovoriIzbrišiUskoro :)
Izbriši