03.06.2018. - 3.dan - Alto del Perdon, žitna polja, makovi

3. dan Pamplona ---> Lorca - 38 km

-----------------

Noć je bila bajna, prenoćište popunjeno do zadnjeg kreveta. Orkestar od stotinu ljudi izvodio je maestralnu simfoniju. Hrkanje, pričanje u snu, smijeh, škripanje. To je nešto što se teško opisuje riječima, nešto što treba doživjeti. Ako, odnosno kada se vratim u Pamplonu opet ću izabrati ovaj hostel. Svakako preporučam.

Probudio sam se u 07:00 sati. Većina hodočasnika već je napustila prenoćište i krenula na put. Meni se nikamo ne žuri. Planirao sam posjetiti katedralu, ali nažalost bila je zatvorena.

Veliki gradovi nisu previše označeni i treba jako paziti da se ne skrene s puta. Srećom, pratio sam grupu hodočasnika iz Italije pa se nisam morao previše koncentrirati na oznake.

Kada nekoga pratiš ili s nekim hodaš treba jako paziti na tempo jer iz nekog razloga grupa počinje ubrzavati. Kod ove grupe to nije bio problem jer je na početku bio čovjek koji je "diktirao" tempo i nije bilo ubrzavanja.

Sreo sam i nju, ružu Puta svetog Jakova.

Na izlazu iz gradu prvi puta vidim brdo Alto del Perdon.

Konačno se rješavam asfaltiranog puta. Dalje vodi makadanski put, milina za noge. Čudno zvuči, ali najteže je hodati po asfaltiranom putu. 

Prije samog uspona dolazi se u selo Zariquiegui u kojem se nalazi crkva svetog Andrije (Iglesia de San Andrés) koja datira iz 13.stoljeća. Sveti Andrija je, kao i njegov brat Šimun Petar bio apostol. Braća Petar i Andrija te braća Jakov i Ivan evanđelist su prva četvorica koje je Isus pozvao da ga slijede. Rođeni su u Betsaidi na Genezaretskom jezeru.

U selu je mali dućan u kojem sam obavio kupnju te kod crkve doručkovao sa skupinom hodočasnika iz Brazila koje sam i kasnije često sretao po putu. Ponosni Brazilci.

Dvadeset ljudi, dvadesetero braće i sestara, dvadeset različitih sudbina, svatko u svojim mislima sjedi pored crkve i doručkuje. Sve nas vodi isti Put! Uživam u ovom čarobnom doručku. Pitam se jesam li pozvan zbog ovakvih trenutaka? Ako jesam, zahvaljujem.

Napuštam selo i polako se penjem prema brdu Alto del Perdon, vjetroturbine sve su sve bliže i veće.

Alto del Perdon nalazi se na nadmorskoj visini od 735 metara. Na vrhu se nalazi metalni spomenik koji prikazuje povorku hodočasnika, konja, magaraca i pasa na putu u Santiago de Compostelu. Ovo je jedan od najistaknutijih spomenika hodočasnika postavljenog uz Put.

Na spomeniku piše: "Donde se cruza el camino del viento con el de las estrellas" što bi u mom slobodnom prijevodu bilo: "Gdje se sreću put vjetra i put zvijezda".

Na vrhu stalno puše vjetar, a pogled je neopisiv. Vidi se Pamplona i nekoliko sela i gradića koji slijede na putu prema Santiagu.

Prilikom silaska treba paziti jer je brdo jako strmo i puno je kamenja.

Nakon Alto del Perdona napušta se atlantski krajolik. Prvo selo koje slijedi zove se Uterga. Budući da danas još nisam popio kavu, a podne je već davno prošlo, sjeo sam u prvi kafić.

Sreo sam Latvijca koji je na putu već dva-tri mjeseca te nakon što je došao do Santiaga odlučio se vratiti pješke natrag na start puta - do Francuske. Nosio je gitaru i nešto malo prtljage. Nije znao gdje je Hrvatska, moram priznati ni ja nisam bio siguran gdje je točno Latvija, ali brzo smo se locirali.

Naišao sam nedavno na članak o njemu, prepoznatiljiv je po srcu koje ima našiveno na majicu. Tisuće ljudi na putu, a svatko ima svoju priču.

Nakon Uterge slijedi gradić Obanos kojeg sam samo prošao. Nažalost, za Camino je 23 dana definitivno premalo. Za prvu trećinu puta ja bih svakako predložio hodati 10-15 kilometara dnevno, ali onda bi trebalo minimalno 2-3 mjeseca da se prijeđe cijeli put. Svako ovo selo i gradić nosi neku tajnu, neku misteriju koju bi trebalo pogledati i doživjeti.

Stižem do gradića Puente la Reina što u prijevodu znači "Kraljičin most". U gradiću se nalazi crkva Iglesia del Crucifijo izgrađena u dvanaestom stoljeću, a izgradili su je Vitezovi Templari i svakako je treba vidjeti.

U ovom gradu bi se svakako trebalo zadržati dva dana. Na izlasku iz grada prelazi se najpoznatiji most na Caminu po kojem je ovaj gradić dobio ime.

Put dalje nastavlja kroz poljoprivredna zemljišta, žitna polja, vinograde, maslinike.

Ono što me se posebno dojmilo na putu su punktovi sa vodom, hranom i sitnim potrepštinama. Nema prodavača, nema kontrolora, uzmeš što ti treba i u kutiju staviš donaciju.

Moram priznati da sam se osjećao privilegirano, dostojanstveno, kao gospodin. Netko nepoznat ostavio mi je vodu, banane, kruške, sokove. 
Nije ga briga hoću li ostaviti novac, ne muči ga moja nacionalnost, boja kože, vjerska pripadnost. Govori mi: "Brate, volim te!" 
Ostao sam na ovom "svetom" mjestu pola sata i puno razmišljao. Dolazim iz sredine gdje nažalost ne možeš besplatno obaviti nuždu, a meni ovdje netko daje hranu i vodu. 

Ovo je vjera, ovo je bratsvo, ovo je ljubav! Tako malo, a tako puno!

U 18:00 stižem u selo Lorca koje ima oko 140 stanovnika. Ovdje sam odlučio prenoćiti. Odabirem prenoćište "La Bodega del Camino".

Cijena noćenja 10 eura, večera 9 eura. Mladi ljubazni hostelijer prezentirao mi je cijelu kuću. Sa smiješkom me zamolio da se osjećam kao kod svoje kuće. I zaista, takav je osjećaj.

Gubitak prtljage više me ne brine. Jedino me brine ako je pronađu i dostave, jer shvaćam da ću onda imati nepotreban teret.

Slika govori sve. 10:30 je vrijeme za spavanje. Noć će biti mirna, u sobi sa osam kreveta samo nas troje. Nijemac, Francuz i jedan mali Hrvat.

------------------

Rezime dana:

Početak puta u 07:00 sati, dolazak na cilj u 18:00. Prijeđeno oko 38 kilometara.

Fotografije 03.06.2018.

Ruža Del Camino de Santiago

Karta