15.06.2018. - 15.dan - Cruz de Ferro

15.dan - Santa Catalina de Somoza ---> Molinaseca - 38km

Već uobičajeno, kao i svako jutro na Put krećem u 07:00 sati. Opet je većina hodočasnika već napustila smještaj, ali meni se nikamo ne žuri.

Danas me očekuje malo planirenja. Sa početne nadmorske visine od 984 metra put vodi na 1504 metra, te se na kraju današnje rute spuštam na 573 metara nadmorske visine.

Prvi gradić na današnjoj ruti je Rabanel del Camino, idealno mjesto za kratki predah. S obzirom na to da me čekao težak dan, htio sam izbjeći uspon i zaobići centar gradića, slijedeći zaobilazni ravan put. No, intuicija, unutarnji glas govorio mi je da ipak krenem kroz gradić. 

Ubrzo sam se uvjerio da me intuicija opet odvela na pravi put, te me brzo čekalo iznenađenje.

Iz jednog dvorišta začuo sam razgovor na hrvatskom jeziku, i eto ih. Stari znanci s puta. Darija iz Zagreba te Biljana i Ivica iz Osijeka. Iako smo se na putu do sada samo jednom sreli napisao sam "stari znanci", jer na ovom putu je dovoljan samo jedan susret da neki ljudi postanu prijatelji za cijeli život.

Izgrili smo se, popili kavu, podijelili priče i dojmove s puta, dobro se nasmijali, a ovaj mali i kratki susret pamtit ćemo cijeli život. 

Put dalje vodi kroz potpuno drugačiji krajolik, zrak je postao ispunjen novim mirisima. Promjene su bile uočljive na svakom koraku. Sada su me okruživale nove vrste planinskih biljaka i raslinja, stvarajući potpuno drugačiji dojam.

Počinje uspon i prvo slijedeće mjesto na putu je  Foncebadón.

Kroz povijest je Foncebadón, bio važno odmorište za hodočasnike. Nakon što je bio napušten, ponovno je oživio s popularizacijom Camina de Santiago. Ima kafić i idealan je za kratak predah, a i ima i dušu.

Nakon još pola sata uspona stižem na jedno od meni najznačajnijih i najemotivnijih mjesta na cijelom putu.

Cruz de Ferro, ili Željezni križ. 

         

Nalazi se na nadmorskoj visini od 1504 metara, samo 1 metar niže od najvišeg vrha na Camino Frances - Alto de San Roque koji me čeka za dva dana.

Ispod križa nalazi se velika hrpa kamenja, narasla kroz stoljeća. 

Tradicija nalaže da hodočasnici sa sobom nose kamen od svog doma, ili kamen koji su pokupili na početku putovanja. 

S obzirom da je moj međimurski kamenčić ostao izgubljen na aerodromu u Parizu, ponio sam kamenčić koji sam pokupio na početku pješačenja u Francuskoj u gradiću Saint Jean Pied de Portu.

Svaki taj kamen ima svoju priču, simbolizira životne terete, brige, tuge, strahove...

Kada dođete do križa, taj kamen ostavljate tamo, tiho. To nije samo čin ostavljanja fizičkog predmeta, već otpuštanje nečeg puno težeg.

Pripremao sam se za taj trenutak, od mnogih sam čuo da su emocije ondje snažne, da se ljudi slome, da plaču, da im suze same poteku. Mislio sam da će i meni poteći suze, ali nisam plakao. Umjesto suza, osjetio sam nešto daleko snažnije. Stajao sam tamo, gledao u križ i osjetio kako mi sa srca i duše doslovno pada ogroman teret. Tisuće tona nakupljenog životnog tereta ostavio sam ispod križa.

Trenutak dubokog olakšanja, potpuni reset. 

Sat vremena ostao sam sjediti na travnjaku pored hrpe kamenja i doslovno se osjećao kao da sam se ponovno rodio.

Molitva koju hodočasnici izgovaraju na ovom mjestu:

"Gospodine, na ovaj kamen, koji predstavlja sve moje namjere, sve moje brige, sve moje strahove i sve moje grijehe, stavljam sve svoje terete. 

Dopusti da ga ovdje ostavim zauvijek. 

Amen."

Hodočasnički blagoslov, iako je širi i odnosi se na cijelo hodočašće, vrlo je prikladan za trenutak na Cruz de Ferro:

"Neka te Bog blagoslovi na ovom hodočašću. 

Neka te tješi u tuzi i neka te ispuni radošću u tvojim srcima. 

Neka te ojača u tvojoj slabosti i neka ti pokaže put do pravednosti. 

Neka ti podari mudrost da prepoznaš svoj put. 

Neka tvoja duša bude preplavljena milošću i neka tvoje srce bude ispunjeno mirom. 

Neka te Duh Sveti vodi i štiti, a tvoje srce neka bude ispunjeno ljubavlju. 

Amen."

Prije samog odlaska sa ovog svetog mjesta, do križa je stigla gospođa koja je imala majicu sa natpisom "Hrvatska".

Već sam se ponadao da je iz Hrvatske, ali gospođa je sa Tenerifa. Bila je u Hrvatskoj na ljetovanju i bilo joj je jako lijepo.

Nakon "ostavljanja tereta" spuštam se do planinskog sela Manjarin. 

Manjarin je do 1993.godine bio napušten. Te je godine doselio gospodin Tomas Martinez de Paz, znan kao "posljednji temlar".

Osobna kriza navela ga je da traži nove horizonte i dovela ga je do Reda hrama, vjerske institucije iz srednjeg vijeka koja je štitila Camino de Santiago gotovo dva stoljeća. Zajedno s drugim članovima reda, postavili su zastave na mjestima gdje su bili templari, a Camino de Santiago bio je jedan od njih.

Izvor fotografije: micaminodesantiago.org

U dvorištu ima jako puno zanimljivih stvari i izložaka za vidjeti, idealno mjesto za predah, a može se  popiti kava i hladni napitak. Tu je i mali muzej gdje ima puno toga lijepog za vidjeti, besplatno.

Zanimljivi su smjerokazi koje su donijeli hodočasnici. Na jednom smjerokazu stoji "Vinkovci 3010 km".

Prema informacijama koje danas posjedujem, Tomas je imao tešku operaciju na srcu te je prenoćište zatvoreno, ali radi se na tome da se ponovno obnovi i otvori.

Slijedi spust na kojem treba biti jako pažljiv, puno hodočasnika ovdje se povrijedilo, doslovno treba paziti na svaki korak. 

I polako se stiže do planinskog sele El Acebo de San Miguel. Jedno od najljepših sela na cijelom putu. 

Kao da sam stigao u potpuno drugi svijet. Kuće su građene sa  šrkiljevcem, tipičnim građevinskim materijalom regije. Još jedna karatkeristika su drvenim balkoni okrenuti prema ulici.

U selu je crkva Svetog Mihaela arkanđela. Ovdje možete i prenoćiti. Uz općinski smještaj, municipal albergue, ima i privatnih hostela, trgovina i restoran.

Na izlazu iz sela, kod groblja,  nalazi se  spomenik od kovanog željeza koji prikazuje bicikl isprepleten sa hodočasničkom palicom. Postavljen je u čast njemačkog biciklista, hodočasnika Heinricha Krausea, koji je ovdje preminuo 13. kolovoza 1987.godine.

Nastavljam se spuštati, pogled prema planinama u daljini ne može se opisati, jednostavno predivno.

Slijedi još jedno planinsko selo  Riego de Ambros, vrlo slično prijašnjem, koje također nudi smještaj i okrijepu.

E kad bih imao na raspolaganju puno vremena, u svakom bi ovom mjestu ostao dva-tri sata, ili cijeli dan. Svako mjesto na putu, bilo selo ili grad ima svoju priču, svoje emocije, svoju ljepotu.

I dalje se spuštam i uživam u prizorima i oko 17:00 sati dolazim do mojeg današnjeg odredišta, do gradića Molinaseca.

U grad se ulazi preko romaničkog mosta ispod kojeg teče rijeka Rio Maruelo.

Molinaseca. 

Kada bih morao odseliti iz Međimurja i izabrati mjesto gdje bih živio, to bi bilo ovdje, grad Molinaseca. Ljubav na prvi pogled.

Dobri ljudi, pozitiva ... a moram spomenuti i bistru rijeku u kojoj sam ohladio noge. To je bio poseban doživljaj.

U ovom gradu u 11.stoljeću živjela je kraljica Castille, Leóna i Galicije, dona Uraca od Leona.

U  čast Gospe od Angustiasa i svetog Roka ovdje se jednom godišnje održava "Festival vode". Rijeka se preusmjeri te voda teče kroz glavnu gradsku ulicu. Ljudi se skupljaju od samog jutra, prvo se ispija vruća čololada a nakon toga počinju razne igre po vodi.

Izabrao sam smještaj Albergue Santa Marina, nekih 500 metara od samog centra grada. Lijepo i skromno prenoćište sa svime što jednom hodočasniku treba.

Jedva sam čekao tuširanje i malo odmora, ali vlasnik je bio jako raspoložen za razgovor, te sam se na recepciji zadržao skoro pola sata. 

Gospodin je bio u Hrvatskoj prije nekoliko godina, te je biciklom prošao skoro pola države, te mi je nacratao kartu Hrvatske te gradove koje je prošao biciklom. 

Očito mu se jako dopalo, jer je sa velikom strašću pričao o svojoj avanturi.

Nakon tuširanja uputio sam se u grad na večeru. U gradu je bilo jako živo i veselo, nisam odmah shvatio o čemu se radi. Svjetsko nogometno prvenstvo, a te večeri igrali su Španjolska i Portugal.

Na svakom koraku pratila se tekma, na nekoliko punktova pekla se riba, a dobru atmosferu podigli su i glazbenici na tradicionalnim instrumentima. Jedna predivna večer koja se neće zaboraviti.

I danas kad pomislim na Molinasecu, osjetim miris pastrva na roštilju, zvuk gajda, te osvježenje u rijeci Maruelo.

Gradu iz snova, doviđenja! Vidjet ćemo se opet!

Fotografije 15.dana: