06.06.2018. - 6. dan - Santo Domingo de la Calzada
6. dan - Navarrete ---> Santo Domingo de la Calzada - 37 km
Šesti dan na putu, a osjećam se kao da sam ovdje mjesec dana. Vrijeme na Caminu drukčije teče nego u "normalnom" životu, svaka sekunda je druga priča. Nema žurbe, nema briga, sve je pozitivno i opušteno.
Jutro je, pogađate, opet počelo kišom koja je ubrzo prestala.
Još uvijek sam u vinogradarskom području i kamo god pogledate - svugdje oko vas su vinogradi. Ovaj kraj zbog crvene zemlje jako podsjeća na Istru.
Hodajući uskom stazom začuo sam zvuk gitare i srce je počelo brže kucati. Bio je to ViSer. facebook-ViSer-Camino-de-Santiago
Dočekuje hodočasnike, svira, pjeva, pozitivac. Odmorio sam dvadesetak minuta, pričali smo o svemu i svačemu. Sin mu je glumac i tada je bio na turneji po Hrvatskoj, nisam saznao u kojoj glumačkoj skupini.
Prije nastavka puta odsvirao mi je pjesmu za sretan put. Dvoje ljudi i jedna gitara, koncert za pamćenje!
Ruta i dalje vodi kroz vinograde i maslinike. Prvi veći gradić na ovoj ruti je Najera.
Najera danas ima oko 4400 stanovnika. Gradić je nekad bio prijestolnica Kraljevine Navara. Ovo mjesto naseljeno je od prapovijesnog doba.
Ono što upada u oči su isklesane stijene, tj. planina koja je spojena sa gradićem. Nekada davno ovdje su Rimljani zatekli keltibersko naselje uklesano u stijeni.
Vrijedi posjetiti samostan Monasterio de Santa Maria la Real izgrađen 1032.godine.
Najera je jedno od onih mjesta gdje bi se isplatilo ostati barem jedan cijeli dan.
Negdje na sredini puta do Azofre sreo sam gospodina Reinera iz Njemačke. Vidio sam da hoda jako sporo te sam ga na engleskom pitao da li je sve u redu. Engleski nije znao te smo prešli na njemački. Učio sam njemački u osnovnoj i srednjoj školi, ali prvo sam se morao ispričati - jer nisam naučio puno.
Rekao mi je da još nije sreo nikoga tko govori njemački i da mu je baš drago da smo se sreli jer konačno može s nekim razgovarati. Mislim si, baš ste na pravog naletjeli, ali tri sata smo uspjeli komunicirati usprkos "laganim" poteškoćama.
Između ostalog, na "savršenom" njemačkom rekao sam mu da mi je žena 40 godina radila u Njemačkoj i sad je u mirovini, a ima 36 godina. Uz pomoć google prevoditelja uspjeli smo odgonetnuti što sam htio reći i pritom naučio sam da se punac kaže Schwiegervater.
Reiner je u mirovini, ima sina mojih godina, Camino mu je bila želja puno godina i sad kad ima vremena odlučio je ostvariti svoj san. Posljednjih sto kilometara puta pridružit će mu se supruga pa će zajedno završiti put.
Prošli smo Azofru i ovdje vinogradski krajolik zamjenjuju nepregledna žitna polja. Ovaj dio je meni osobno jedan od top 5 krajolika cijelog Camina.
Malo prije 15:00 sati stigli smo do sela Cirueña. Reiner je odlučio završiti današnju dionicu, a moj cilj je bio šest kilometara dalje. Pozdravili smo se i poželjeli Buen Camino.
Nakon 31 kilometara počeo sam osjećati umor, ali još šest kilometara ću izdržati.
Oko 16:00 sati stižem u grad Santo Domingo de la Calzada. Svetac Santo Domingo osnovao je ovaj grad 1044.godine, sagrađena je gostionica i prenoćište Casa del Santo, kako bi se pomoglo hodočasnicima na putu. U istom prenoćištu sam i ja odlučio prenoćiti. Prenoćište ima 2 kata, 211 kreveta, veliku dnevnu sobu sa blagovaonicom i kuhinjom te veliko dvorište s ležaljkama. Cijena noćenja 7 eura.
U dvorištu sam zamijetio kavez s kokošima te sam naišao na legendu o kokošima u ovom gradu. Ukratko, jednog mladića hodočasnika su krivo optužili za krađu, tijekom suđenja kokoši su oživjele, a mladić je bio oslobođen. Ima više verzija o toj legendi.
U centru grada nalazi se velika katedrala koja je sagrađena 1158.godine. U katedrali se također nalazi kokošinjac sa pijetlom i kokoši, prvi pisani trag o tome spominje se 1350.godine. Pijetao i kokoš se se mijenjaju svakih petnaest dana. Ako ste tamo svakako pogledajte.
Nakon smještaja otišao sam na misu. Ispred katedrale skupilo se mnoštvo ljudi, mislili smo da je neki blagdan, neka proslava. Nas desetak peregrinosa sjeli smo u katedralu i čekali da vidimo što će to biti.
Nažalost, kada su dovezli lijes do oltara shvatili smo da je sprovod. Umrla je mlada gospođa u pedeset i nekoj godini života, baš tužno. Kad izgubite nekog iz bliže obitelji onda čovjek shvaća kroz što prolazi uplakana obitelj. Moram priznati da nam je bilo malo neugodno jer smo svi bili u kratkih hlačama, majicama i japankama, ali nitko nam nije zamjerio.
Nakon mise vrijeme je večere. U prenoćištu je bila odlično opremljena kuhinja pa sam odlučio spremiti nešto za večeru.
Hrenovke i paela iz mikrovalne pećnice i naravno, pivo. Jako ljubazna gospođa, desno gore na slici, donirala mi je špagete.
Nakon večere slijedi iznenađenje. Učinilo mi se da netko priča hrvatski i krenem prema glasovima.
"Bok cure". Baš smo se iznenadili, neopisivo je lijepo sresti domaće ljude na putu.
Bile su to Hermina iz Slovenije i Antonija sa otoka Krka.
Hermina mi je prije pola sata donirala špagete pa smo se smijali jer smo malo prije u kuhinji pričali engleski.
2018.godine na Caminu je bilo 466 Hrvata i 708 Slovenaca. Tko zna koliko bih naših ljudi sreo da sam imao svoju majicu sa šahovnicom.
Mada na Caminu smo "naši" svi ljudi sa cijeloga planeta.
I tako prođe šesti dan na Caminu. U "normalnom" životu ovakvi susreti i događaji su ono što se stalno događa i što smatramo normalnim, ali na Caminu su to čarobni i jako duhovni trenuci.
Fotografije 06.06.2018.:
Šesti dan na putu, a osjećam se kao da sam ovdje mjesec dana. Vrijeme na Caminu drukčije teče nego u "normalnom" životu, svaka sekunda je druga priča. Nema žurbe, nema briga, sve je pozitivno i opušteno.
Još uvijek sam u vinogradarskom području i kamo god pogledate - svugdje oko vas su vinogradi. Ovaj kraj zbog crvene zemlje jako podsjeća na Istru.
Hodajući uskom stazom začuo sam zvuk gitare i srce je počelo brže kucati. Bio je to ViSer. facebook-ViSer-Camino-de-Santiago
Dočekuje hodočasnike, svira, pjeva, pozitivac. Odmorio sam dvadesetak minuta, pričali smo o svemu i svačemu. Sin mu je glumac i tada je bio na turneji po Hrvatskoj, nisam saznao u kojoj glumačkoj skupini.
Prije nastavka puta odsvirao mi je pjesmu za sretan put. Dvoje ljudi i jedna gitara, koncert za pamćenje!
Ruta i dalje vodi kroz vinograde i maslinike. Prvi veći gradić na ovoj ruti je Najera.
Najera danas ima oko 4400 stanovnika. Gradić je nekad bio prijestolnica Kraljevine Navara. Ovo mjesto naseljeno je od prapovijesnog doba.
Ono što upada u oči su isklesane stijene, tj. planina koja je spojena sa gradićem. Nekada davno ovdje su Rimljani zatekli keltibersko naselje uklesano u stijeni.
Vrijedi posjetiti samostan Monasterio de Santa Maria la Real izgrađen 1032.godine.
Najera je jedno od onih mjesta gdje bi se isplatilo ostati barem jedan cijeli dan.
---
Do sljedećeg gradića imena Azofra dijeli me oko šest kilometara laganog, ali stalnog uspona, odnosno mojim tempom oko sat i pol hodanja.
Negdje na sredini puta do Azofre sreo sam gospodina Reinera iz Njemačke. Vidio sam da hoda jako sporo te sam ga na engleskom pitao da li je sve u redu. Engleski nije znao te smo prešli na njemački. Učio sam njemački u osnovnoj i srednjoj školi, ali prvo sam se morao ispričati - jer nisam naučio puno.
Rekao mi je da još nije sreo nikoga tko govori njemački i da mu je baš drago da smo se sreli jer konačno može s nekim razgovarati. Mislim si, baš ste na pravog naletjeli, ali tri sata smo uspjeli komunicirati usprkos "laganim" poteškoćama.
Između ostalog, na "savršenom" njemačkom rekao sam mu da mi je žena 40 godina radila u Njemačkoj i sad je u mirovini, a ima 36 godina. Uz pomoć google prevoditelja uspjeli smo odgonetnuti što sam htio reći i pritom naučio sam da se punac kaže Schwiegervater.
Reiner je u mirovini, ima sina mojih godina, Camino mu je bila želja puno godina i sad kad ima vremena odlučio je ostvariti svoj san. Posljednjih sto kilometara puta pridružit će mu se supruga pa će zajedno završiti put.
Prošli smo Azofru i ovdje vinogradski krajolik zamjenjuju nepregledna žitna polja. Ovaj dio je meni osobno jedan od top 5 krajolika cijelog Camina.
Malo prije 15:00 sati stigli smo do sela Cirueña. Reiner je odlučio završiti današnju dionicu, a moj cilj je bio šest kilometara dalje. Pozdravili smo se i poželjeli Buen Camino.
 |
| Pogled na grad Santo Domingo de la Calzada |
Nakon 31 kilometara počeo sam osjećati umor, ali još šest kilometara ću izdržati.
Oko 16:00 sati stižem u grad Santo Domingo de la Calzada. Svetac Santo Domingo osnovao je ovaj grad 1044.godine, sagrađena je gostionica i prenoćište Casa del Santo, kako bi se pomoglo hodočasnicima na putu. U istom prenoćištu sam i ja odlučio prenoćiti. Prenoćište ima 2 kata, 211 kreveta, veliku dnevnu sobu sa blagovaonicom i kuhinjom te veliko dvorište s ležaljkama. Cijena noćenja 7 eura.
U dvorištu sam zamijetio kavez s kokošima te sam naišao na legendu o kokošima u ovom gradu. Ukratko, jednog mladića hodočasnika su krivo optužili za krađu, tijekom suđenja kokoši su oživjele, a mladić je bio oslobođen. Ima više verzija o toj legendi.
U centru grada nalazi se velika katedrala koja je sagrađena 1158.godine. U katedrali se također nalazi kokošinjac sa pijetlom i kokoši, prvi pisani trag o tome spominje se 1350.godine. Pijetao i kokoš se se mijenjaju svakih petnaest dana. Ako ste tamo svakako pogledajte.
Nakon smještaja otišao sam na misu. Ispred katedrale skupilo se mnoštvo ljudi, mislili smo da je neki blagdan, neka proslava. Nas desetak peregrinosa sjeli smo u katedralu i čekali da vidimo što će to biti.
Nažalost, kada su dovezli lijes do oltara shvatili smo da je sprovod. Umrla je mlada gospođa u pedeset i nekoj godini života, baš tužno. Kad izgubite nekog iz bliže obitelji onda čovjek shvaća kroz što prolazi uplakana obitelj. Moram priznati da nam je bilo malo neugodno jer smo svi bili u kratkih hlačama, majicama i japankama, ali nitko nam nije zamjerio.
Nakon mise vrijeme je večere. U prenoćištu je bila odlično opremljena kuhinja pa sam odlučio spremiti nešto za večeru.
Hrenovke i paela iz mikrovalne pećnice i naravno, pivo. Jako ljubazna gospođa, desno gore na slici, donirala mi je špagete.
Nakon večere slijedi iznenađenje. Učinilo mi se da netko priča hrvatski i krenem prema glasovima.
"Bok cure". Baš smo se iznenadili, neopisivo je lijepo sresti domaće ljude na putu.
Bile su to Hermina iz Slovenije i Antonija sa otoka Krka.
 |
| Antonija i Hermina |
Hermina mi je prije pola sata donirala špagete pa smo se smijali jer smo malo prije u kuhinji pričali engleski.
2018.godine na Caminu je bilo 466 Hrvata i 708 Slovenaca. Tko zna koliko bih naših ljudi sreo da sam imao svoju majicu sa šahovnicom.
Mada na Caminu smo "naši" svi ljudi sa cijeloga planeta.
I tako prođe šesti dan na Caminu. U "normalnom" životu ovakvi susreti i događaji su ono što se stalno događa i što smatramo normalnim, ali na Caminu su to čarobni i jako duhovni trenuci.
Fotografije 06.06.2018.:
Primjedbe
Objavi komentar