14.06.2018. - 14.dan - Davidov Božji zagrljaj - dan velikih susreta
Dobro jutro!
Bole noge, bole pete, bole tetive ... sad bi mi dobrodošli gelovi, tablete protiv bolova, magnezij, ali sve to otišlo nekamo sa drugim avionom.
Ali, sada već imam dovoljno iskustva, te znam da nakon desetak minuta hodanja, tijelo će se zagrijati i bolovi će nestati.
Na izlazu iz mjesta "nasmiješila" mi se tabla sa oznakom "290 km do Santiaga".
Sretan sam jer danas moja Lucija ima 15.rođendan, te je dan posvećen njoj i mojoj obitelji. Moje molitve Nebu danas su za mir i zdravlje u mojoj obitelji i svim mojim dragim ljudima, te posebna molitva za Luciju, da upiše toliko željeno školovanje za medicinsku sestru.
Naravno, nije bilo nimalo sumnje, danas kad ovo pišem, svjedočim da su sve molbe i molitve uslišane, i one velike, i one male, Lucija nakon završene srednje škole trenutno studira sestrinstvo.
Prvo mjesto na današnjom ruti je San Martin del Camino, malo mjesto idealno za prvu jutarnju kavu i doručak.
Nakon lagane okrepe, slijedi ravni put kraj prometne ceste, dug 7 kilometara, sve do sela Hospital de Órbigo.
U selo se ulazi preko najpoznatijeg mosta "Paso honroso", na putu prema Santiagu . Most ima 20 lukova, a potječe iz 13.stoljeća.
U ovom mjestu, u 12.stoljeću, vitezovi Svetog Ivana sagradili su hodočasničku bolnicu, na trgu se još mogu vidjeti ruševine stare bolnice.
Nakon ovog mjesta, na samo 3 kilometara se nalazi selo Villares de Orbigo. U svim navedenim selima nalaze se hodočasnička prenoćišta tako da se i u time malim prekrasnim selima može završiti dnevna dionica.
Do sljedećeg velikog grada imam još oko 14 kilometara, i to po makadamskom crvenom putu. Pustinja.
Jako je vruće i jako je malo hlada, tako da ovdje obavezno treba pripaziti na dovoljnu količinu vode.
Hodajući prašnjavim putem iznenadio sam se kada sam čuo da netko od desetak hodočasnika priča hrvatski.
Rekoh: "Dobar dan!"
Da, i ona se iznenadila. Sandra iz Zagreba. Telefonirala je sa mužem koji je čekao u Astorgi, jer je zbog problema sa nogom i hodanjem, današnju dionicu prošao autobusom.
Raspričali smo se, baš kao stari prijatelji, jer koga na Caminu sretneš, odmah postajete prijatelji.
Malo sam ispao smiješan, kad sam joj spomenuo da nas pustinja slična ovoj čeka u Meseti. Počela se smijati, jer zapravo bili smo na kraju Mesete.
A mene su doma plašili sa Mesetom, a nisam ni znao da sam je prošao. Meseta je prekrasna, uživajte.
Sandra mi je spomenula zanimljivost za koju do tada nisam čuo, a to je da se ova ruta koja počinje u Francuskoj, dijeli na 3 dijela:
1. Planinski dio - tjelesni dio, potrebni su flasteri za žuljeve
2. Meseta - mentalni dio, potrebni su "flasteri za mozak"
3. Galicija - duhovni dio, opuštanje, meditacija, iščekivanje
Uskoro opet slijedi iznenađenje.
Na kraju pustinjske staze, primijetili smo grupu ljudi i nekakvo odmorište, te sam osjetio nevjerojatnu energiju i privlačnost samo mjesta.
Raširenih ruku i sa velikim osmijehom dočekao nas je veliki gospodin David Vidal.
Zagrlio me i rekao: "Brate, dobrodošao! Volim Te brate. Moj dom je tvoj dom. Život je lijep, život je prekrasan!"
Bio je to Božji zagrljaj.
U tom čovjeku prepoznao i osjetio sam nešto Božansko, istinsku dobrotu, ono najbolje što nam je dragi Bog usadio u svakoga od nas.
Bez predrasuda, primio nas je kao svoju braću.
"Baš ste stigli na vrijeme, kava će biti gotova za par minuta. Moj dom je vaš dom, uzmite sve što želite, sve je Vaše."
Odlična turska kava, baš je prijala, prva na Caminu, manje više svuda samo espresso, i to jaki.
Sandra ga je ponudila cigaretom, odbio je i ispričao nam o svom teškom životnom putu, o borbi sa ovisnošću i paklu koji je prošao.
Već duže vrijeme živi i djeluje u ovom Vrtu duše, zajedno sa svojim prijateljima, a puno puta je i prošao Camino stazama.
Sa Davidom sam kasnije uspostavio kontakt, te stalno pratim njegove putešestvije.
Ali, morali smo krenuti dalje. "Čekajte prijatelji, sad će doručak, kuham jaja, ostanite još malo".
Rastanak je bio baš kao da se rastaju stari prijatelji.
- više o Davidu na slijedećem linku: video
Slijedi nizbrdica do velikoh grada, a tu nas je dočekao veseli gitarista te odsvirao nekoliko veselih hodočasničkih pjesmica.
Nakon spusta dočekao me dobro poznati metalni kip hodočasnika.
U sam grad Astorgu, ulazi se preko zanimljivog metalnog mosta ili bolje rečeno platforme.
I eto konačno, Astorga, i još jedan poznati kip hodočasnika.
Došavši u grad upoznao sam Sandrinog muža, pozvali su me na kavu, ali "nemam vremena", moram nastaviti dalje, te sam se samo pozdravio i krenuo dalje prema današnjem odredištu.
Uglavnom jako je lijepo dok sretneš ljude iz svoje domovine, iako, na ovom Putu sam shvatio da je moja domovina cijeli svijet, i da imam braću u svakom kutku ove naše planete Zemlje. Kamo god sam išao i svuda gdje sam bio uvijek sam naišao na jako dobre ljude. A one loše, na njih samo treba "baciti" pozitivnu energiju ili se maknuti što dalje od njih.
Astorga je predivan grad, pun života. Trg je bio prepun ljudi, hodočasnika, veselje i pozitivna energija preplavile su prostor.
Nešto, neka sila, nije mi dala da krenem dalje, osjećao sam da moram još malo ostati na ovom trgu, ne mogu opisati taj osjećaj. I za par trenutaka drugi put tog dana začuo sam materinski jezik, te spazim hrvatsku zastavu na ruskaku jednog hodočasnika.
"Dobar dan dobri ljudi!"
Bili su to Biljana i Ivica iz Osijeka.
 |
| Biljana i Ivica iz Osijeka |
I tako je započelo jedno lijepo prijateljstvo.
Oboje su iskusni planinari i hodočasnici. Ivica je časnik hrvatske vojske, a Biljana jedna predivna i uvijek nasmijana duša.
Iako su prošli tisuću planina i imaju puno hodačkog iskustva, Ivica je imao jako veliki problem sa nogom, jako mu je natekla i osjećao je veliku bol, te su taj dan morali potražiti liječničku pomoć.
Koliko god mi bili spremni i pripremljeni, uvijek se može nešto izjaloviti, ali treba samo hrabro dignuti glavu i krenuti naprijed.
Sa Biljanom i Ivicom sam i danas u kontaktu, dvaput sam imao čast ugostiti ih u svome domu. Nakon ovog hodočašća, njih dvoje Camino su prohodali nekoliko puta i po drugim rutama, a 2022.godine do Santiaga su krenuli od svojeg Osijeka, te prohodali 3300 kilometara. O tome velikom pothvatu napisali su i knjigu.
Dragi moji, želim Vam još puno sretnih i blagoslovljenih koraka.!
Na trgu je bilo nekoliko kafića sa terasam, pozvali su me na kavu i opet sam odbio ... Nakon sat vremena počela me kopkati savjest, te sam si postavio pitanje: "Pa zašto nisi s ljudima popio kavu?"
Nakon toga obećao sam samom sebi da nikad više neću odbiti poziv na kavu, jer premalo je takvih trenutaka i treba iskoristiti svaku priliku za razgovor i druženje sa dobrim ljudima.
Pozdravili smo se, zaželjeli Buen Camino i nastavili svako svojim putem.
Astorga je opet onaj grad u kojem bi trebalo ostati dva-tri dana, jer previše ljepote i znamenitosti ima koje treba vidjeti i doživjeti.
Posjetio sam katedralu Catedral de Santa María, te muzej u sklopu katedralu. Sat vremena ostao sam u ovom predivnom zdanju, a činilo mi se kao da sam bio par minuta.
Nakon izlaska iz Astorge opet prelijepa makadanska staza, bez buke i žamora, samo toplina i šum vjetra.
Odlučio sam hodati još desetak kilometara, te za današnji cilj odabrao malo selo Santa Catalina de Somoza.
Selo sa svega stotinjak stanovnika, sa tri hodočasnička hostela, jednim hotelom i crkvicom.
Odabrao sam Albergue Hospedería San Blas, koji ujedno ima i restoran i bar. Noćenje skromnih 5 Eura.
Za večeru sam odabrao klasiku za umornog hodočasnika, odrezak, pomfrit, boca crvenog vina i sladoled.
Nakon večere u društvu Talijana pokušao sam pogledati nogometnu utakmicu, ali bio sam toliko jako umoran da sam nakon prvog poluvremena otišao do kreveta i zaspao ko mala beba.
Bio je to Dan (sa veliko D) koji će se pamtiti!
Primjedbe
Objavi komentar