07.06.2018. - 7. dan - Villafranca Montes de Oca
7. dan - Santo Domingo de la Calzada ---> Villafranca Montes de Oca - 34 km
Neki dani bili su puni avantura, a neki kao ovaj bili su dani meditiranja, razmišljanja, opuštanja i prepuštanja čarobnim trenucima.
-----------------------------------------------
Sedmi je dan na putu, buđenje u 07:00 sati. Spremio sam stvari i krenuo prema kuhinji na kavu. U kuhinji sam sreo gospođu Herminu i dobio kuhana jaja za ponijeti na put. Hermina, hvala.
Neki dani bili su puni avantura, a neki kao ovaj bili su dani meditiranja, razmišljanja, opuštanja i prepuštanja čarobnim trenucima.
-----------------------------------------------
Sedmi je dan na putu, buđenje u 07:00 sati. Spremio sam stvari i krenuo prema kuhinji na kavu. U kuhinji sam sreo gospođu Herminu i dobio kuhana jaja za ponijeti na put. Hermina, hvala.
Na putu sam osjetio kako određena hrana utječe na organizam i energiju. Na primjer, tjestenina. Kad je bila za večeru, slijedeći dan osjećao sam puno više energije i išlo je kao po loju. A kuhana jaja bila su kao energetska bomba.
Dan je počeo laganom kišom koja je bila odlično jutarnje osvježenje. Kišom umivena žitna polja dobila su čaroban izgled.
Oko 09:00 sati napuštam španjolsku autonomnu zajednicu La Rioju i dolazim u autonomnu zajednicu Castillu i Leon, u provinciju Burgos.
Oko 10 sati stigao sam u selo Viloria de Rioja u kojem je 1019.godine rođen svetac Santo Domingo de la Calzada.
Čaroliju Camina doživio sam u običnom malom dućanu. Došao sam kupiti nešto za jelo, uzeo sam salamu i zamolio prodavačicu pecivo. Na polici je bilo puno peciva, ali me prodavačica zamolila da malo pričekam. Pekar je parkirao ispred dućana i onda sam shvatio zašto čekam.
Čekao sam da zaprimi svježe pecivo, jer mi nije htjela prodati/uvaliti staro pecivo. Osjetio sam toliko ljubavi i ljubaznosti prema bližnjem, a bio sam samo jedan mali prolaznik prašnjavih cipela i znojnog čela. Nevjerojatno je koliko lokalni ljudi cijene hodočasnike na putu.
Jedna mala gesta čovjeka može toliko iznenaditi i uljepšati mu dan!
Na putu, kraj ceste, a i u hostelima se često može naići i na automate u kojima doslovno ima svega, od kave, sendviča, napitaka, flastera i svakojakih sitnica, potrebno je samo imati kovanice, a na ponekim automatima može se platiti i karticama. Cijene nisu pretjerano visoke.
Na današnjoj dionici najveći grad kojeg prolazim je Belorado.
Jedan od gradića gdje bi svakako trebalo "potrošiti" 4-5 sati za istraživanje. Posjetio sam crkvu Iglesia de Santa María La Mayor iza koje se nalazi spilja u kojoj su nekad živjeli pustinjaci.
U jednoj uličici u Beloradu sreo sam društvo iz Brazila koje sam susretao skoro svaki dan na putu.
Nismo se upoznali, nisu znali nimalo engleski, ali uvijek smo se nasmijali i pozdravili.
Do mojeg današnjeg odredišta još me čeka oko 11 kilometara. Prošao sam kroz nekoliko manjih sela i svako to selo ima neku svoju legendu tako da prilikom polaska na Camino nije loše ponijeti vodič, ili u pisanom obliku ili na mobitelu. Nemoguće je sve vidjeti i posjetiti ali kad je već čovjek tamo zašto ne upoznati i vidjeti neke znamenitosti mjesta.
Na primjer, u selu Villambistia stoji fontana u koju po tradiciji hodočasnici uranjaju glavu kako bi se osvježili. Nažalost nisam to napravio jer sam o ovoj tradiciji pročitao tek dok sam izašao iz mjesta.
Današnju rutu završio sam dosta brzo te sam u 15:30 stigao do odredišta. Mislio sam nastaviti put, ali do sljedećeg mjesta u kojem je prenoćište morao bi prehodati još 12 kilometara, a snage za to nije bilo.
Villafranca Montes de Oca je bilo moje odredište. Maleni gradić koji je bio naseljen 3. stoljeća prije Krista. Iz ovog gradića je i španjolski nogometaš Juan Mata.
Smjestio sam se u prenoćištu Albergue San Anton Abad.
Ovo prenoćište je nekad bila hodočasnička bolnica, sagrađena je davne 1377.godine, a danas je hotel s 3 zvjezdice i hostel za hodočasnike. Bolnicu je dala sagraditi kraljica Castille, Doña Juana Manuel za službu siromašnima i hodočasnicima na putu prema Santiagu de Composteli.
Cijena smještaja u ovom prenoćištu iznosi simboličnih 5 eura.
Večera je bila prava gozba. Uz klasičan hodočasnički meni dobili smo bocu vina i vode. Malo pomalo i boca se prazni.
Za susjednim stolom sjedio je jedan par i cijelo vrijeme mi je bio poznat jezik i opet iznanađenje, Irena i Marjan iz Slovenije iz Koroške. Drugi dan i opet sam sreo naše ljude, što mi je bilo posebno veselje.
Raspričali smo se o ljepotama i poteškoćama života, o Caminu. Podijelili su sa mnom svoje životne priče, to mi je uvijek bila čast, pogotovo na ovom svetom Putu kad su mi se ljudi povjerili, mogu slobodno reći ispovijedili.
Popili smo vino i poželjeli Buen Camino. Irena i Marjan, bila mi je čast upoznati Vas.
U 21:00 bio sam već u krevetu jer sam osjećao veliki umor i morao sam odmoriti. Nijedne večeri poslije ove nisam otišao tako rano spavati.
Naime, u većini prenoćišta pravilo je da se u 22:00-22:30 gasi svjetlo.
Sutra je veliki dan, čeka me kraljevski grad Burgos, a i velika iznenađenja!
Fotografije 06.06.2018.
Oko 09:00 sati napuštam španjolsku autonomnu zajednicu La Rioju i dolazim u autonomnu zajednicu Castillu i Leon, u provinciju Burgos.
Oko 10 sati stigao sam u selo Viloria de Rioja u kojem je 1019.godine rođen svetac Santo Domingo de la Calzada.
Čaroliju Camina doživio sam u običnom malom dućanu. Došao sam kupiti nešto za jelo, uzeo sam salamu i zamolio prodavačicu pecivo. Na polici je bilo puno peciva, ali me prodavačica zamolila da malo pričekam. Pekar je parkirao ispred dućana i onda sam shvatio zašto čekam.
Čekao sam da zaprimi svježe pecivo, jer mi nije htjela prodati/uvaliti staro pecivo. Osjetio sam toliko ljubavi i ljubaznosti prema bližnjem, a bio sam samo jedan mali prolaznik prašnjavih cipela i znojnog čela. Nevjerojatno je koliko lokalni ljudi cijene hodočasnike na putu.
Jedna mala gesta čovjeka može toliko iznenaditi i uljepšati mu dan!
Na putu, kraj ceste, a i u hostelima se često može naići i na automate u kojima doslovno ima svega, od kave, sendviča, napitaka, flastera i svakojakih sitnica, potrebno je samo imati kovanice, a na ponekim automatima može se platiti i karticama. Cijene nisu pretjerano visoke.
Na današnjoj dionici najveći grad kojeg prolazim je Belorado.
Jedan od gradića gdje bi svakako trebalo "potrošiti" 4-5 sati za istraživanje. Posjetio sam crkvu Iglesia de Santa María La Mayor iza koje se nalazi spilja u kojoj su nekad živjeli pustinjaci.
U jednoj uličici u Beloradu sreo sam društvo iz Brazila koje sam susretao skoro svaki dan na putu.
Nismo se upoznali, nisu znali nimalo engleski, ali uvijek smo se nasmijali i pozdravili.
Do mojeg današnjeg odredišta još me čeka oko 11 kilometara. Prošao sam kroz nekoliko manjih sela i svako to selo ima neku svoju legendu tako da prilikom polaska na Camino nije loše ponijeti vodič, ili u pisanom obliku ili na mobitelu. Nemoguće je sve vidjeti i posjetiti ali kad je već čovjek tamo zašto ne upoznati i vidjeti neke znamenitosti mjesta.
Na primjer, u selu Villambistia stoji fontana u koju po tradiciji hodočasnici uranjaju glavu kako bi se osvježili. Nažalost nisam to napravio jer sam o ovoj tradiciji pročitao tek dok sam izašao iz mjesta.
Današnju rutu završio sam dosta brzo te sam u 15:30 stigao do odredišta. Mislio sam nastaviti put, ali do sljedećeg mjesta u kojem je prenoćište morao bi prehodati još 12 kilometara, a snage za to nije bilo.
Villafranca Montes de Oca je bilo moje odredište. Maleni gradić koji je bio naseljen 3. stoljeća prije Krista. Iz ovog gradića je i španjolski nogometaš Juan Mata.
Smjestio sam se u prenoćištu Albergue San Anton Abad.
Ovo prenoćište je nekad bila hodočasnička bolnica, sagrađena je davne 1377.godine, a danas je hotel s 3 zvjezdice i hostel za hodočasnike. Bolnicu je dala sagraditi kraljica Castille, Doña Juana Manuel za službu siromašnima i hodočasnicima na putu prema Santiagu de Composteli.
Cijena smještaja u ovom prenoćištu iznosi simboličnih 5 eura.
Večera je bila prava gozba. Uz klasičan hodočasnički meni dobili smo bocu vina i vode. Malo pomalo i boca se prazni.
Za susjednim stolom sjedio je jedan par i cijelo vrijeme mi je bio poznat jezik i opet iznanađenje, Irena i Marjan iz Slovenije iz Koroške. Drugi dan i opet sam sreo naše ljude, što mi je bilo posebno veselje.
Raspričali smo se o ljepotama i poteškoćama života, o Caminu. Podijelili su sa mnom svoje životne priče, to mi je uvijek bila čast, pogotovo na ovom svetom Putu kad su mi se ljudi povjerili, mogu slobodno reći ispovijedili.
Popili smo vino i poželjeli Buen Camino. Irena i Marjan, bila mi je čast upoznati Vas.
U 21:00 bio sam već u krevetu jer sam osjećao veliki umor i morao sam odmoriti. Nijedne večeri poslije ove nisam otišao tako rano spavati.
Naime, u većini prenoćišta pravilo je da se u 22:00-22:30 gasi svjetlo.
Sutra je veliki dan, čeka me kraljevski grad Burgos, a i velika iznenađenja!
Fotografije 06.06.2018.
I kolač?? Vau..
OdgovoriIzbrišiDa, u meniju uvijek desert :)
Izbriši