9.dan - Burgos - Castrojeriz - prijateljstvo
9. dan - Burgos ---> Castrojeriz - 40 km
Pitanje koje su me mnogi pitali, a pitaju me još i danas: "Na Camino ići sam ili s nekim?"
Da budem iskren, osim sa suprugom i kćeri danas se ne bih usudio s nikim drugim krenuti na Camino.
Zašto?
Pokušat ću objasniti u nastavku.
---
Deveti je dan na putu. U 07:00 sati Rado i ja bili smo spremni za put. Ja sam lagano krenuo, a Rado, prijatelj kojeg sam sreo dan ranije, rekao je da će me sustići.
Burgos je impresivan grad i jako mi se teško rastati.
Nedaleko od katedrale u prvom parku susreo sam čistača ulice.
Pozdravio sam ga jer sam odgojen da cijenim te plemenite ljude. Brzo smo se našli na nogometu i hrvatskim nogometašima. Spomenuo je Modrića, Rakitića i još jednog. Nažalost, nisam čovjek od nogometa i mislim da bih s velikom mukom mogao nabrojati najviše 5-6 hrvatskih reprezentativaca. Što mogu? Jednostavno, nogomet nije moj đir.
S velikim osmijehom poželio mi je Buen Camino. Budi mi pozdravljen čistaču ulica!
Uskoro me dostiže Rado i zajedno veselo krećemo prema današnjem cilju. Ni on, a ni ja ne znamo koliko ćemo danas hodati i gdje ćemo stati i u tome je najljepša čar Camina.
Rado je također ograničen s vremenom i dnevno prelazi puno kilometara. Imali smo puno zajedničkih tema za razgovor i kilometri su brzo prolazili, osjećao sam se kao da putujem s najboljim prijateljem.
Ali... nakon par sati počeli smo jedno drugom biti teret, ništa negativno, ništa loše, nego jednostavno jedan drugog ubrzavamo, kočimo, izbjegavamo fotografiranje i stalno imamo obostrani osjećaj da se moramo rastati, a riječi nema, želimo ostati pristojni.
Mnogi se zapute na Camino sa najboljim prijateljima i "puknu" nakon dan ili par dana, ali Rado i ja smo uspjeli proći zajedno 32 kilometara, pozdraviti se i rastati s osmijehom.
Camino je "cijeli život u par dana" i stalno daje lekcije. Kao i u životu tako i na Putu stalno srećemo dobre ljude koji nam postaju prijatelji, ali životne situacije nas razdvoje. Sjetimo se školskih prijatelja, kleli smo se da ćemo se i dalje družiti, ali jedva se sretnemo svakih pet, deset godina. Promijenimo posao i nakon par mjeseci, kolege s kojima smo zajedno proživljavali dane i bili kao obitelj, danas su nam stranci s kojima se rijetko viđamo.
Hodajući prašnim putevima puno sam razmišljao o starim prijateljima i često su navrle suze.
Došavši u Hontanas, Rado je krenuo na pivo, a ja sam išao posjetiti crkvu iz 14.stoljeća, Iglesia de La Inmaculada Concepción.
Vani je bilo jako vruće, a u ovoj prekrasnoj staroj crkvici jako ugodno, svirala je lagana, opuštajuća glazba, a na jednoj stoliću bio je poslužen zeleni čaj.
Na zidu, slika je znamenitih ljudi koji su opisani kao "Svjedoci".
Nisam istražio kakve sve veze imaju sa Caminom, znam jedino da je sveti Franjo Asiški prošao i kročio ovim prekrasnim putem.
Hvala na odmoru i hvala na najboljem čaju na svijetu!
Nakon Hontanasa slijedi selo San Anton i ruta prolazi kroz prolaz Arco de San Anton.
U 12.stoljeću tu je sagrađen samostan i bolnica, a danas su ovdje samo ostaci nekad prekrasnog zdanja.
Oko 16 sati i nakon skoro 40 kilometara konačno dolazim pred gradić Castrojeriz u kojem sam odlučio prenoćiti.
I opet ću reći, i ovo je gradić u kojem bi se trebalo zadržati barem dva-tri dana.
Castrojeriz je gradić osnovan 882.godine. U 11.stoljeću postao je kraljevska rezidencija i jedno od nezaobilaznih mjesta na Caminu. U to vrijeme sagrađeno je 8 hodočasničkih bolnica i 9 crkava za potrebe hodočasnika.
Grad nudi puno smještaja, ali mene je intuicija vodila u prenoćište Albergue Rosalia. Ušao sam u stariju kuću, našao recepciju, ali nikoga nije bilo.
Nije mi jasno zašto sam odustao i otišao tražiti smještaj preko puta. Preko puta je također bio lijep smještaj, ali nisam osjetio "vibru", a tek kad mi je rekao da smještaj stoji 35 Eura samo sam zahvalio. Cijena je takva jer bih bio sam u sobi. Ne, hvala!
Idem ja natrag u Rosaliju. I evo ga, na recepciji mladić Javier, na prvu pomalo opasnog izgleda, ali sa puno pozitivne energije i ljubaznosti.
Kasnije sam saznao sam da je Javier Castro glazbenik.
Smještaj, večera i doručak - 23 eura. Više nego prihvatljivo!
Javier je više puta prošao Camino i odlučio je da njegovo prenoćište neće imati krevete na kat jer mu je nakon napornog puta najteže bilo penjati se na krevet na kat.
Nakon što sam se smjestio spustila se kiša i nažalost nisam išao u istraživanje grada. Da budem iskren nije bilo ni snage nakon 40 km. Svakako razgledajte ovaj grad, kad danas proučavam mjesta u kojima sam bio ponekad mi suze krenu dok shvatim što sam propustio.
Krenuo sam odmoriti na terasu, a na terasi djevojka iz dalekog Irana. Nažalost nisam zapamtio ime, ali zapamtit ću je po čaju od mente.
Na terasi je rasla svježa menta te mi je predložila da odem po vrelu vodu i unutra stavim par listića mente. Nisam mogao vjerovati kako je taj čaj fin i osvježavajuć.
Male, uobičajene stvari u običnom životu na Caminu su čarobne.
2018.godine, Camino su prolazili hodočasnici iz 220 različitih država. Iz Irana je bilo sedmero i bila mi čast upoznati jednu od njih.
U 19:00 sati bila je večera. Za stolom nas je bilo osmero. Uobičajeno, na početku sam se ispričavao zbog lošeg engleskog jezika, ali nije bilo poteškoća.
Za stolom, Mike iz Kanade, dvije prijateljice sa Floride, brat i sestra i njihova prijateljica iz Irske, Njemica i jedan "blento" iz Međimurja.
Večera je počela vinom i sirnim namazom. Što se više vina pilo to smo više pričali. In Vino Veritas. Gospođa sa Floride, crnkinja pored mene željela je da na hrvatskom kažem: "Dobra večer, drago mi je što smo se večeras ovdje našli". Svi su mi pljeskali i divili se našem jeziku. Bila je u Dubrovniku i najviše joj se dopao naš govor i jezik.
Za glavno jelo bila je piletina sa tjesteninom, ali posebno fino začinjena. Moram Javieru poslati poruku da mi pošalje recept pa ću ga podijeliti.
Kad su stigle repete nisam mogao odoljeti, pojeo sam osam komada, a i ekipa me gnjavila da moram puno jesti s obzirom na prijeđene kilometre.
Popilo se puno vina i došlo je vrijeme za spavanje.
Što se "sobe" tiče, u ovom slučaju nije vrijedilo "Tko prvi, njegova djevojka". Krevet sam dobio u potkrovlju, reći ću da je ovo 7 zvijezdica, a Vi prosudite po fotografijama.
Možda izgleda skromno, ali zapravo izgleda kao u bajci.
Ovaj 9.dan mogu slobodno staviti u TOP 5.
P.S.
Ako me ponovo pitate dali na Camino krenuti sam ili sa društvom, slušajte svoje srce! Ako ste sa društvom i ako se slučajno "posvađate", odvojite se, uživajte u samoći, dogovorite susret za dva-tri dana u određenom mjestu, popijte vina, izgladite odnose, recite "oprosti"i nastavite put ... Ovu taktiku sa svađom otkrili su mi Španjolci koje sam sreo putem.
Također nemojte se bojati krenuti sami, jer nikad nećete biti sami, u određenom trenutku srest ćete nekoga koga trebate ili nekoga tko treba Vas. Put je čaroban, nepredvidivi, sa puno prekrasnih susreta i razgovora.
Buen Camino!
Fotografije 09.06.2018.
Pitanje koje su me mnogi pitali, a pitaju me još i danas: "Na Camino ići sam ili s nekim?"
Da budem iskren, osim sa suprugom i kćeri danas se ne bih usudio s nikim drugim krenuti na Camino.
Zašto?
Pokušat ću objasniti u nastavku.
---
Deveti je dan na putu. U 07:00 sati Rado i ja bili smo spremni za put. Ja sam lagano krenuo, a Rado, prijatelj kojeg sam sreo dan ranije, rekao je da će me sustići.
Burgos je impresivan grad i jako mi se teško rastati.
Nedaleko od katedrale u prvom parku susreo sam čistača ulice.
Pozdravio sam ga jer sam odgojen da cijenim te plemenite ljude. Brzo smo se našli na nogometu i hrvatskim nogometašima. Spomenuo je Modrića, Rakitića i još jednog. Nažalost, nisam čovjek od nogometa i mislim da bih s velikom mukom mogao nabrojati najviše 5-6 hrvatskih reprezentativaca. Što mogu? Jednostavno, nogomet nije moj đir.
S velikim osmijehom poželio mi je Buen Camino. Budi mi pozdravljen čistaču ulica!
Uskoro me dostiže Rado i zajedno veselo krećemo prema današnjem cilju. Ni on, a ni ja ne znamo koliko ćemo danas hodati i gdje ćemo stati i u tome je najljepša čar Camina.
Rado je također ograničen s vremenom i dnevno prelazi puno kilometara. Imali smo puno zajedničkih tema za razgovor i kilometri su brzo prolazili, osjećao sam se kao da putujem s najboljim prijateljem.
Ali... nakon par sati počeli smo jedno drugom biti teret, ništa negativno, ništa loše, nego jednostavno jedan drugog ubrzavamo, kočimo, izbjegavamo fotografiranje i stalno imamo obostrani osjećaj da se moramo rastati, a riječi nema, želimo ostati pristojni.
Camino je "cijeli život u par dana" i stalno daje lekcije. Kao i u životu tako i na Putu stalno srećemo dobre ljude koji nam postaju prijatelji, ali životne situacije nas razdvoje. Sjetimo se školskih prijatelja, kleli smo se da ćemo se i dalje družiti, ali jedva se sretnemo svakih pet, deset godina. Promijenimo posao i nakon par mjeseci, kolege s kojima smo zajedno proživljavali dane i bili kao obitelj, danas su nam stranci s kojima se rijetko viđamo.
Hodajući prašnim putevima puno sam razmišljao o starim prijateljima i često su navrle suze.
Došavši u Hontanas, Rado je krenuo na pivo, a ja sam išao posjetiti crkvu iz 14.stoljeća, Iglesia de La Inmaculada Concepción.
Vani je bilo jako vruće, a u ovoj prekrasnoj staroj crkvici jako ugodno, svirala je lagana, opuštajuća glazba, a na jednoj stoliću bio je poslužen zeleni čaj.
Na zidu, slika je znamenitih ljudi koji su opisani kao "Svjedoci".
Nisam istražio kakve sve veze imaju sa Caminom, znam jedino da je sveti Franjo Asiški prošao i kročio ovim prekrasnim putem.
Hvala na odmoru i hvala na najboljem čaju na svijetu!
Nakon Hontanasa slijedi selo San Anton i ruta prolazi kroz prolaz Arco de San Anton.
U 12.stoljeću tu je sagrađen samostan i bolnica, a danas su ovdje samo ostaci nekad prekrasnog zdanja.
Oko 16 sati i nakon skoro 40 kilometara konačno dolazim pred gradić Castrojeriz u kojem sam odlučio prenoćiti.
I opet ću reći, i ovo je gradić u kojem bi se trebalo zadržati barem dva-tri dana.
Castrojeriz je gradić osnovan 882.godine. U 11.stoljeću postao je kraljevska rezidencija i jedno od nezaobilaznih mjesta na Caminu. U to vrijeme sagrađeno je 8 hodočasničkih bolnica i 9 crkava za potrebe hodočasnika.
Grad nudi puno smještaja, ali mene je intuicija vodila u prenoćište Albergue Rosalia. Ušao sam u stariju kuću, našao recepciju, ali nikoga nije bilo.
Nije mi jasno zašto sam odustao i otišao tražiti smještaj preko puta. Preko puta je također bio lijep smještaj, ali nisam osjetio "vibru", a tek kad mi je rekao da smještaj stoji 35 Eura samo sam zahvalio. Cijena je takva jer bih bio sam u sobi. Ne, hvala!
Idem ja natrag u Rosaliju. I evo ga, na recepciji mladić Javier, na prvu pomalo opasnog izgleda, ali sa puno pozitivne energije i ljubaznosti.
Kasnije sam saznao sam da je Javier Castro glazbenik.
Smještaj, večera i doručak - 23 eura. Više nego prihvatljivo!
Javier je više puta prošao Camino i odlučio je da njegovo prenoćište neće imati krevete na kat jer mu je nakon napornog puta najteže bilo penjati se na krevet na kat.
Nakon što sam se smjestio spustila se kiša i nažalost nisam išao u istraživanje grada. Da budem iskren nije bilo ni snage nakon 40 km. Svakako razgledajte ovaj grad, kad danas proučavam mjesta u kojima sam bio ponekad mi suze krenu dok shvatim što sam propustio.
Krenuo sam odmoriti na terasu, a na terasi djevojka iz dalekog Irana. Nažalost nisam zapamtio ime, ali zapamtit ću je po čaju od mente.
Na terasi je rasla svježa menta te mi je predložila da odem po vrelu vodu i unutra stavim par listića mente. Nisam mogao vjerovati kako je taj čaj fin i osvježavajuć.
Male, uobičajene stvari u običnom životu na Caminu su čarobne.
2018.godine, Camino su prolazili hodočasnici iz 220 različitih država. Iz Irana je bilo sedmero i bila mi čast upoznati jednu od njih.
U 19:00 sati bila je večera. Za stolom nas je bilo osmero. Uobičajeno, na početku sam se ispričavao zbog lošeg engleskog jezika, ali nije bilo poteškoća.
Za stolom, Mike iz Kanade, dvije prijateljice sa Floride, brat i sestra i njihova prijateljica iz Irske, Njemica i jedan "blento" iz Međimurja.
Večera je počela vinom i sirnim namazom. Što se više vina pilo to smo više pričali. In Vino Veritas. Gospođa sa Floride, crnkinja pored mene željela je da na hrvatskom kažem: "Dobra večer, drago mi je što smo se večeras ovdje našli". Svi su mi pljeskali i divili se našem jeziku. Bila je u Dubrovniku i najviše joj se dopao naš govor i jezik.
Za glavno jelo bila je piletina sa tjesteninom, ali posebno fino začinjena. Moram Javieru poslati poruku da mi pošalje recept pa ću ga podijeliti.
Kad su stigle repete nisam mogao odoljeti, pojeo sam osam komada, a i ekipa me gnjavila da moram puno jesti s obzirom na prijeđene kilometre.
Popilo se puno vina i došlo je vrijeme za spavanje.
Što se "sobe" tiče, u ovom slučaju nije vrijedilo "Tko prvi, njegova djevojka". Krevet sam dobio u potkrovlju, reći ću da je ovo 7 zvijezdica, a Vi prosudite po fotografijama.
Možda izgleda skromno, ali zapravo izgleda kao u bajci.
Ovaj 9.dan mogu slobodno staviti u TOP 5.
P.S.
Ako me ponovo pitate dali na Camino krenuti sam ili sa društvom, slušajte svoje srce! Ako ste sa društvom i ako se slučajno "posvađate", odvojite se, uživajte u samoći, dogovorite susret za dva-tri dana u određenom mjestu, popijte vina, izgladite odnose, recite "oprosti"i nastavite put ... Ovu taktiku sa svađom otkrili su mi Španjolci koje sam sreo putem.
Također nemojte se bojati krenuti sami, jer nikad nećete biti sami, u određenom trenutku srest ćete nekoga koga trebate ili nekoga tko treba Vas. Put je čaroban, nepredvidivi, sa puno prekrasnih susreta i razgovora.
Buen Camino!
Fotografije 09.06.2018.
Primjedbe
Objavi komentar