11.06.2018. - 11.dan - Carion de los Condes - Sahagun - na pola puta

 11. dan - Carion de los Condes ---> Sahagun - 38 km

Jutro je, sedam sati. S velikom sjetom, pomalo i tugom, opraštam se od predivnog gradića Carion de Los Condes.

Vremenska prognoza za današnji dan predviđa lijepo i sunčano vrijeme. Pred sobom imam dugu, ravnu cestu bez uspona.

Bilo da prolazite ili nastavljate put kroz ovaj gradić, svakako se ovdje opskrbite vodom i hranom jer do prvog sela Calzadilla de la Cueza je nekih 17 kilometara te nema uobičajenih pumpi za vodu, tek tu i tamo poneko skrovište, a zna biti jako vruće i zamorno jer put vodi kroz polja.

Prvih 9 od spomenutih 17 kilometara hoda se starom rimskom cestom zvanom Via Aquitana pa kad ste ovdje sjetite se da je ovom cestom hodao i sam Julije Cezar. Ovu cestu Rimljani su koristili za prijevoz zlata iz Astorge u Bordeaux.

Tisuću takvih zanimljivih podataka saznao sam nakon svog puta, kada sam malo više istraživao mjesta kojima sam prošao.

Nakon Calzadille svakih 4-5 kilometara je neko selo te više nema bojazni za vodom.

Ukoliko dnevnu rutu završavate u Calzadilla de la Cueza, na samom početku mjesta je odlično prenoćište sa bazenom - Albergue de peregrinos Camino Real.

A kako izgleda 17 kilometara koje sam spomenuo? Na prvi pogled strašno! Dugi, ravni put bez kraja i vrućina. U glavi treba posložiti stvari i preokrenuti krizu u svoju korist pa onda takva dionica zapravo znači 3-4 sata stvorena za razmišljanje, meditaciju, molitvu, opuštanje.

A i sela i mjesta kroz koja danas prolazim su opuštajuća, malena, pitoma, lijepa te imaju neku staru španjolsku dušu. Malene kuće, uske ulice, skroman trg, mali dućan, crkvica i dva - tri prenoćišta. A i sami stanovnici se čine opušteni, u nekoj svojoj rutini. Sjedio sam na malom trgu i promatrao ih kako bez ikakve žurbe i napetosti obavljaju svakodnevne poslove i lagano ćaskaju s susjedima i prijateljima.

Slijedi selo Ledigos u kojem se nalazi crkva Svetog Jakova. U Ledigosu su dva prenoćišta u kojima možete prenoćiti ili se samo okrijepiti.

Nakon Ledigosa slijedi selo Terradillos de los Templarios koje je nekad davno pripadalo redu Vitezova Templara. Posljednji veliki majstor reda bio je Jacques de Molay koji je spaljen na lomači 1314. godine.

U selu se nalazi crkva posvećena Svetom Petru.

Svakako moram spomenuti mjesto Moratinos. Selo ima zemljane podrume i spremišta za hranu i vino, doslovno izgleda kao hobit selo, ali ipak, postoji tabla na kojoj piše "Hobiti ne žive ovdje".

Na tabli ispred jednog podruma između ostalog piše:" Nitko ne može reći koliko su stare bodege (podrumi), ali prema pričama i opremi koja je pronađena u njima neke bi mogle biti barem 500 godina. Legenda kaže da su se kopale zimi i da su ih kopala djeca koja su se na taj način grijala i zabavljala grabeći mekanu glinu. Nakon izlaganja zemlje zraku ista se stvrdnula do kamenitog izgleda te je bila dovoljno jaka da izdrži otpadnu zemlju koja se podizala kantama kroz dimnjake i tako oblikovala krovove današnjeg izgleda."

Treba napomenuti da tradicija proizvodnje vina u ovim krajevima traje jako dugo, preko 2000 godina.

I tako, korak po korak, nešto prije 17 sati stižem na današnji cilj - grad Sahagun. Prošao sam pola puta, po mom izračunu cca 407 kilometara. U ovom gradu čak i dijele diplome za prelazak polovice puta.

Na samom ulasku u Sahagun prvo što sam primijetio bilo je prenoćište Hostal Domus Viatoris te sam odlučio da ću danas tu prenoćiti. Druga građevina koja odmah upada u oko je velika arena.

Hostal Domus Viatoris nudi smještaj za hodočasnike, ali također nudi i luksuzni smještaj. U sklopu prenoćišta je restoran i lijepo dvorište za odmor.

I naravno, španjolska gostoljubivost. Došavši na recepciju, prvo pitanje simpatične gospođe bilo je: "Želite li vodu, pivo ili vino?". Tek nakon čaše vina počeli smo razgovarati o smještaju.

Spavaonica? Top! Ležiš na krevetu i gledaš nepoznata, a tako poznata i bliska lica, svi sjedinjeni u jednoj prekrasnoj priči.

Planirao sam večerati i malo ranije leći, ali iz grada se čula neka glazba i žamor ljudi te mi se energija vratila iste sekunde. Grad je bio prepun ljudi, maturanti su slavili završetak škole.

Hodajući po glavnoj ulici prema centru grada primijetio sam da su vrata i prozori zaštićeni daskama i ogradama, malo mi je bilo čudno....tu mora da će biti neka predstava s bikovima, arena je tu, ljudi su tu... I tako je i bilo. Prepuna arena, u središtu bikovi i mladići, nema oružja već samo "uhvati me ako možeš" igra bikova i toreadora. Grupe maturanata u svojim maturantskim odijelima i kolica trgovačkog centra prepuna svakojakih pića... Nekoliko puhačkih orkestara izmjenjuje se u muziciranju... U svakom slučaju jako zanimljivo iskustvo.

Grad Sahagun je prekrasan mali gradić u kojem živi oko 30 tisuća stanovnika. U gradu su dva samostana, Abadia de San Benito el Real de Sahagun sagrađen u 9.stoljeću, te ga vrijedi posjetiti, a također vrijedi posjetiti i stare crkve. Na trgu San Lorenzo je romaničko-gotička crkva iz 13. stoljeća Iglesia de San Lorenzo. Na trgu Plaza de San Tirso je crkva iz 12. stoljeća, Iglesia de San Tirso.  

Na glavnom trgu bila je pripremljena velika bina sa glazbenicima, te se spremala fešta za maturante. Nažalost nisam više imao snage te sam pošao na počinak.

Ali... nema odmora, u prenoćištu fiesta! Stara znanica Darija i ekipa u blagovaoni, ma nema spavanja. Ekipa s cijele planete, Australija, Amerika, Europa i samo pozitiva, cerveza i vino tinto. Riječ po riječ, anegdota po anegdota i prođe vrijeme....

Laku noć!

Foto 11.dana

Crkva Svetog Petra - Terradillos de los Templarios

 "Camino nam ne daje ono što želimo. Daje nam ono što trebamo." I slični izrazi. I morao sam razmišljati o njima.

Postoje oni koji misle da je Camino čarobno mjesto, osviješteno stopama i mističnom energijom milijuna ljudi tijekom tisuća godina. Oni su stvorili negdje sasvim drugačije sa svojim vlastitim moćima. Moći koje se očituju u "pružanju" i "davanju onoga što trebamo".

Ja osobno to ne mislim. Ali svoja iskustva na Caminu smatram drugačijima od svojih iskustava drugdje. Dvojice sam uma. Dakle, koliko god ti izrazi rezonirali sa mnom, oni i mene muče. Ovaj post pokušavam riješiti.

Kao što svatko tko je prošetao Caminom zna, postoji obilje spomen obilježja ljudima koji su umrli na Caminu. Drugi su otkrili da su njihovi Caminosi prekinuti zbog bolesti i nesreće. Je li Camino osigurao te ljude? Je li im dalo ono što trebaju? Mnogi od nas na Camino gledaju kao na metaforu života. Ali to nije samo metafora. To je život. Dok hodamo, živimo. I, kao i ostatak života, u konačnici mislim da ne možemo reći da nam daje ono što želimo ili što trebamo. Daje nam ono što nam daje. Na nama je što ćemo s tim učiniti.

I tu, mislim, dolazi do Camino razlike. Ne u onome što nam Camino daje, već u onome što s njim radimo. Kad sam pisao o ljudima koji su umirali na Caminu ili su se razboljeli ili ozlijedili te su se morali vratiti kući ranije, i je li to ono što im je trebalo, kladim se da su neki čitatelji razmišljali "Možda je to bilo tako". Možda je bilo njihovo vrijeme da umru u Božanskom planu. Možda su postojale lekcije koje bi naučili samo skraćujući Camino. Možda je bilo ljudi za upoznavanje koje ne bi upoznali da su završili svoj Camino. Upravo je taj stav uzimanja onoga što nam je dano i nastojanja da u njemu pronađemo ono što je, mislim, odgovoran za rezonanciju koju mnogi ljudi pronalaze izrekom "Camino vam možda ne daje ono što želite, ali daje vam ono trebaš."

Slično tome, mnogi od nas imaju priče o slučajnim susretima s neznancima koji su se pojavili baš kad je bilo potrebno, upravo s onim što je trebalo, "anđelima Camino", ako želite. To su često iza izraza "Camino pruža". No, bez ikakvog nepoštivanja finih ljudi u Španjolskoj i mojih finih kolega hodočasnika, pretpostavljam da je manje da su ljudi po prirodi bolji u Caminu, a više da smo otvoreniji mogućnostima za dobivanje pomoći nego što smo kod kuće.

Sve me navodi na zaključak da, ako nije Camino različit, već su naši stavovi i pristup različiti dok ga šetamo, pomislili biste da je ista "Camino magija" dostupna bilo gdje - bilo gdje odlučite donijeti te stavove i taj pristup. Ako volimo magiju (a ja je volim), zašto je ne bismo doživjeli posvuda kad jednom naučimo kako?

Pretpostavljam da to nije tako lako kako se čini. Zahtijeva energiju i pažnju i namjeru. Na Caminu vodimo jednostavniji život koji stvara mjesta za njih. Šetamo s ljudima koji ih također prakticiraju i čija praksa može ojačati našu. Da se poslužimo Camino metaforom, izlizani nas putovi vode tamo. Kod kuće je suprotno. Zbunjuju nas mnogi zadaci i odgovornosti i okruženi smo ljudima s drugačijim stavom i pristupom. Moramo trčati kako bismo slijedili ovu stazu, umjesto da idemo laganom rutom utvrđenom stazom.

Nisam siguran kamo stvarno idem s ovom objavom. Samo naglas razmišljam za tipkovnicom. Ali znam da ću ovdje kod kuće tražiti prilike za vježbanje ovih stavova i pristupa. To je drugi način na koji ću pokušati zadržati tu "Camino magiju"

sa camino hr

Osnovna karakteristika ove hodočasničke rute je da ona vodi s lijeve strane jako blizu autoputa, pa se cijelo vrijeme osjeća buka koja dolazi s njega. Druga karakteristika cijele trase je da ona jako malo meandrira, pa s obzirom na udaljenost koju treba prijeći, gotovo da se može reći da vodi preko ravnice. Oscilacije su tek 50-tak metara nadmorske visine. Na hodočasničkoj ruti su sljedeća mjesta: Calzadilla de la Cueza, Santa María de Las Tiendas, Ledigos, Terradillos de Los Templarios, Moratinos i San Nicolás Del Real Camino. Opskrba vodom i hranom moguća je prvi put u Calzadilla de la Cueza, mjestu  koje je udaljeno od početne točke 17 km, pa istu treba pribaviti na početku pješačenja. Do križanja s putem koji vodi za Villotillu, staza vodi po cesti PP-2411, a nakon tog križanja do Calzadille vodi stara rimska cesta po kojoj je davno hodao i sam Julije Cezar.

Prva zgrada na ulasku u mjesto Calzadilla de la Cueza je svratište, koje  uz jelo i piće ima i bazen. Nakon prolaska kroz spomenuto mjesto, hodočasnička ruta u principu slijedi cestu N129,  a svakih 4-5 km je neko manje selo. Staza je dobro markirana i jednostavna za snalaženje. Ako se nešto želi kupiti u nekom od ovih mjesta treba imati gotovinu. Niti u jednom od nabrojanih mjesta nema bankomata. U Sahagúnu smještaj je moguć u Albergue Municipal i u Hotelu Puerta de Sahagún. U nastavku se daje detaljniji opis ove rute kao i znamenitosti koje treba posjetiti ako se ima vremena.

Hodočasnička ruta kroz Carrión de los Condes  vodi ulicom Santa Maria do trga Plaza del Generalísimo na kojem je crkva Svetog Jakova (Iglesia de Santiago). Nakon toga treba prijeći most preko rijeke Rio Carrión i dalje nastaviti cestom sve dok se ne prođe samostan Monasterio de San Zoilo, koji se nalazi s njene lijeve strane. Nakon samostana treba nastaviti ravno spojnom cestom do lokalnog puta, pa po njemu preko polja,  te nakon prelaska preko nekoliko potoka i prijeđenih nekoliko kilometara, dolazi se do ruševina franjevačkog samostana iz 12. stoljeća Abadia de Santa Maria de Benivivere, s desne strane. Treba proći ovaj samostan i nastaviti ravno po staroj rimskoj cesti sve dok se ne dođe u selo Calzadilla de la Cueza. Ova dionica hodočasničke staze je jako naporna. Hodanje po staroj rimskoj cesti je monotono i zamorno. Krajolik je također monoton. Ako je jako vruće ovaj dio hodočasničke rute je iznimno naporan jer vodi po golom terenu, gotovo bez hladovine, sve do spomenutog sela. Vodu obvezno treba imati sa sobom jer iste nema nigdje uz stazu.

Na ulazu u ovo selo je česma, a u njegovom centru je crkva Iglesia de San Martín. Hodočasnička ruta vodi u centar sela po glavnoj ulici. Ako se ne želi posjetiti crkva ili svratiti na piće, treba nastaviti glavnom ulicom do nadvožnjaka preko regionalne ceste, prijeći preko njega,  a na drugoj strani je pano s kartom na kojoj su objašnjeni mogući izbori alternativnih pravaca za nastavak hodočašća ako se želi zaobići selo Ledigos i s tim skratiti put. Sve su alternative rute istaknute i opisane na panou, pa ako se za neku od njih odlučite imajte na umu da nisu markirane.

Od ovog mjesta do sela Ledigos hodočasnička ruta vodi po poljskom putu. U selu je crkva posvećena Svetom Jakovu  (Iglesia de Santiago), a uz nju je gostionica i trgovina. Nakon prolaska kroz ovo selo, hodočasnička ruta prelazi preko regionalne ceste i nastavlja uz rijeku sve dok ne dođe u selo Terradillos de los Templarios.

Selo Terradillos de los Templarios  pripadalo je davno Redu Vitezov Templara. Zadnji Veliki Majstor Reda bio je Jacques de Molay  koji je spaljen na lomači 1314. godine. U selu je crkva posvećena Svetom Petru (Iglesia de San Pedro). Izgrađena je od crvene opeke i po tome je posebna na cijelom hodočasničkom putu. Kada se prođe ovo selo, hodočasnička ruta nastavlja poljskim putem sve dok ne stigne u maleno seoce Moratinos, u kojem je izgrađen prostor za odmor na kojem se nalazi česma sa svježom vodom. Nakon odmora treba nastaviti kroz selo, pa poljskim putem do sljedećeg sela San Nicolás del Real Camino.

San Nicolás del Real Camino je staro selo kojeg su također osnovali i izgradili Vitezovi Templari, a u njemu je crkva Iglesia de San Nicolás Obispo. Nakon napuštanja sela, hodočasnička ruta vodi uz regionalnu cestu, a kada se dođe do znaka na kojem piše „Senda de Peregrinos“, treba napustiti cestu i skrenuti desno na poljski put koji vodi uz rijeku i slijediti ga do rimskog mosta iz 12. stoljeća Mudejar. Prije mosta je i kapelica Ermita de la Virgen del Puente. Tu hodočasnička ruta vodi preko mosta, nakon njega nastavlja stazom uz regionalnu cestu, prolazi industrijskom zonom, pa pored silosa, zatim uz gradski stadion, pa prelazi preko željezničke pruge, i konačno stiže u grad Sahagun.

U Sahagunu je samostan Abadia de San Benito el Real de Sahagun. Sagrađen je u 9. stoljeću u ime mučenika San Facundoa. U gradu je još jedan samostan Arco de San Benito, koji je bio jako važan u vrijeme vladavine Alfonsa III de Asturias i Alfonso VI de Castilla. Potonji je darovao  mnoge privilegije samostanu i gradu u zamjenu za pomoć koju su mu pružili dok se borio za prevlast sa svojim bratom Sanchom III. Nakon toga grad i samostan postaju jako bogati i moćni. Ovaj samostan postaje vrlo važna točka na hodočasničkom putu u Santiago de Compostelu. U 14. stoljeću u njemu je bilo Benediktinsko sveučilište koje je raspušteno u 19. stoljeću. Na tom mjestu je ostala sačuvana samo kapelica Capilla de San Mancio iz 17. stoljeća. Na trgu San Lorenzo je romaničko-gotička crkva iz 13. stoljeća Iglesia de San Lorenzo. Na trgu Plaza de San Tirso je druga crkva iz 12. stoljeća Iglesia de San Tirso.