12.06.2018. - 12.dan - Sahagun - Mansilla de las Mulas - upoznao sam najhrabriju ženu na Caminu

 

 12. dan - Sahagun ---> Mansilla de las Mulas - 37 km

U ovom članku dotaknut ću se onih neočekivanih stvari koje se događaju na ovom čudesnom Putu.

Ja sam svoj put planirao tri godine, sve je bilo isplanirano do najsitnijeg detalja. Sve, osim jedne sitnice… Da mi je netko rekao da ću svoj Put započeti bez prtljage ne bih mu vjerovao. Pa ja sam taj popis toliko pomno planirao… Eto, na kraju se ipak dogodilo i ispostavilo se da je to bio blagoslov. Na Putu se nažalost događaju i puno tragičnije stvari.

Svi rado spominjemo Camino providnost i ona se stvarno i događa, svjedočio sam puno puta o tome. Kada ti nešto treba to i dobiješ, kada trebaš pomoć, pomoć dođe, na ovaj ili onaj način. Ali na putu ćeš vidjeti i slomljene noge i krvave žuljeve koji zaustave putnike. Nažalost, čest prizor na Putu su i križevi kao spomen na one koji su ondje ostavili svoje živote. Naravno da ovime ne želim nikoga obeshrabriti, ali sve je to dio života i događa se svakodnevno, pa tako i tamo.

Nešto neočekivano desilo se gospođi Simoni koju sam susreo na Putu.

Zgode dvanaestog dana putovanja:

Svanuo je sunčan dan. 07:00 je sati, stvari su na leđima i polako krećem u avanturu dvanaestog dana. Hodajući prema centru Sahaguna susretao sam "umorne" maturante. Na licima im se vidi neprospavana i "teška noć".

U samom centru grada doživio sam nešto jako lijepo i neočekivano. Okružilo me petnaestak maturanata te su zapjevali i ponudili mi koktel u boci Fante. Dan prije sam vidio da u taj koktel ide kombinacija ruma i Fante. Okus je jako dobar, a moram priznati, i osjećaj nakon 5 minuta. Lebdio sam narednih nekoliko kilometara. Poželjeli su mi Buen Camino. Ispratili su me pjesmom i smijehom. Dragi maturanti hvala na koktelu i neka Vam je sa srećom u daljnjem školovanju i životu!

Danas me čeka uglavnom ravan put bez uzbrdica.

Na izlasku iz grada vrijedi spomenuti most Punte Canto preko rijeke Rio Cea. Most su izgradili Rimljani, a u 11.stoljeću ga je obnovio Alfonso IV.

Slijedi gaj topola. Uz ovaj gaj veže se legenda o teškoj bitci nakon koje su dijelovi koplja koji su ostali ukopani u zemlji izrasli u topole. Ubojito oružje pronašlo je bolju i humaniju svrhu.

Iako je Sunce jako, puše jak sjeverni vjetar i prilično je hladno. Srećom, grije me maturantski napitak.

Prolazim kroz nekoliko lijepih sela i dolazim do gradića Calzadilla de Los Hermanillos.

Ovdje svakako malo odmorite, popijte kavu, opskrbite se vodom jer do sljedećeg gradića treba hodati oko 18 kilometara i nigdje na putu nema vode.

Žitna polja, vijugav put te tu i tamo neka duša. Oko 4 sata treba da se prođe ovih opuštajućih 18 kilometara.

I tako sve do gradića po imenu Reliegos. Od pojave prvih hodočasnika prema grobu apostola Jakova, ovaj gradić je nezaobilazno mjesto na putu. U rimsko doba je bio važno prometno središte kao čvorište triju glavnih prometnih pravaca.

Oko kilometar prije Reliegosa susrećem najhrabriju ženu koju sam upoznao na Caminu...

Simona

- Konačno, naziru se obrisi gradića, zaliha vode mi je pri kraju. Ispred mene hodočasnica, hoda laganim korakom. Kako to često biva na putu, obično bih pozdravio i nastavio put, ali na ruksaku sam primijetio malu slovensku zastavu.

- Pozdravljena Slovenija, tukaj Hrvaška. Okrenula je pogled, podigla sunčane naočale, a iz očiju krenule suze.

- Tako sam sretna što sam te susrela. Do sada sam srela samo jedan par ih Osijeka, a od Slovenaca nikog.

- Koji ti je današnji cilj? Rekoh joj da planiram hodati još nekih 9-10 kilometara. Ona planira stati u ovom gradiću jer je dobila krvavi žulj na prstu i jako teško hoda.

Simona, pedesetogodišnjakinja, krenula je na put sa svojom prijateljicom koja je već bila na Caminu i koja dobro govori engleski i španjolski, dok Simona u šali za sebe kaže: "Ja znam samo reći: Buen Camino i Hola!"

"Simona, pa kako se sporazumijevate?"

Kaže: "Ja njima po slovenskom, oni meni po svojem i na kraju se uz smijeh nekako dogovorimo." Da, to je taj Camino univerzalni jezik kojeg svi razumijeno.

"A gdje Vam je sada prijateljica?" - teškog srca, ali morao sam pitati.

- Nakon nekoliko dana na putu, prijateljica je zvala supruga, ali nije se javljao. Kontaktirala je i susjede, koji su čuli upaljen televizor, zvonili, kucali, ali nitko nije otvarao. Nažalost, gospodin je preminuo te se prijateljica vratila kući.

One su na početku puta imale dogovor: u slučaju da se nešto desi i da jedna od njih mora završiti put druga mora nastaviti. Nisu ni sanjale da bi se ovako nešto moglo dogoditi.

Taman kad smo se raspričali stigli smo do njenog današnjeg planiranog odredišta.

"Znaš kaj? Htjela bi s tobom nastaviti, ali vidiš da sam jako spora, noga me jako boli...."

Meni odgovara ovakav tempo i bit će mi drago ako zajedno nastavimo, rekao sam joj, i tako i bi. Laganim korakom nastavili smo hodati.

Nastavak puta teško je opisati. Ispričala mi je svoj život, svoju kalvariju, svoj križni put. Bila je to vrlo intimna ispovijed koju ću zadržati za sebe.

Oči su joj stalno bile pune suza, a moram priznati da je i iz mojih poteklo nekoliko.

Na Caminu sam čuo teške životne priče, često puta sam bio ispovjednik. Nakon tih razgovora vidio sam da se ljudi bolje osjećaju, svatko nađe načina da se oslobodi "tereta sa srca".

Čuvši sve te priče i i teškoće kroz koje ljudi prolaze, zaključio sam da male sitnice koje nas muče u svakodnevnom životu jednostavno treba zanemariti i otpuhati. Živ sam, zdrav sam, imam krov nad glavom, nisam gladan, a i živim u blagoslovljenom kraju. Za moje Međimurje s pravim razlogom i punim srcem mogu zasigurno reći da je upravo to, blagoslovljeno.

Korak po korak, suza po suza, smijeh po smijeh dolazimo do današnjeg odredišta - do gradića Mansilla de las Mulas.

Odabrali smo općinski hostel Amigos del Peregrino.

Za stolom nas je srdačno dočekala vesela hosplitalerka.

"Hola, do you have a free bed?" - najčešće pitanje prilikom dolaska u prenoćište.

"Si, si, Hola!" - veselo je odgovorila.

Općinski hosteli možda izgledaju siromašnije, ali imaju ogromnu dušu. Uglavnom ga vode volonteri i nekako je drugačije, prisnije, toplije.

Nakon prijave, pričekao sam Simonu u slučaju da joj treba pomoć oko njene prijave, ipak sam ja poliglot, znam pedeset i nešto stranih riječi 😃.

Gledam, slušam i ne vjerujem. Njih dvije se, svaka na svom jeziku, raspričale, smiju se, i tako nekoliko minuta.

Odjednom vikne Simona: "Neno, donio si mi sreću, ti si moj anđeo".

A Španjolka se smije i kaže: "Croacia (moj novi nadimak), here is 3 Slovenia."

U prenoćište su taj dan stigla još tri Slovenca. Ne mogu opisati sreću na Simoninom licu. A tek susret u dvorištu... dvadesetak peregrinosa koji su se u tom času zatekli tamo ostali su oduševljeni Simoninom pozitivom.

Ostavio sam ih u tom zanosu te sam malo otišao prošetati po gradu. Želio sam pogledati crkvu i srećom baš je započela sveta misa.

Neopisiv je osjećaj vidjeti radost i srdačnost domaćih ljudi koje sam sretao na svetim misama. Pogotovo taj dan mi je ostavio jak dojam i urez u sjećanje. Još uvijek vidim ta lica žena, taj osmijeh i srdačnost na njihovim licima. Vidi se da im je drago što hodočasnici prolaze kroz njihovo mjesto i osjeća se neka vrsta poštovanja.

Na povratku u prenoćište, u prijemnom uredu vidio sam najveće krvave žuljeve do tada. Hostelijerka je sanirala i čistila rane djevojci iz Bolivije. Izgledalo je strašno. Krenuo sam potražiti Simonu da i ona zamoli pomoć za svoj bolni žulj.

Nakon sanacije u dvorištu opet šala i smijeh. Dolazi hostelijerka s pilom u ruci i viče: "Croacia! Slovenia leg healed". I usput poručuje i ostalima da dođu do nje ako imaju problema s nogama, pila je spremna. Smijeha i šale nikad dovoljno.

Večera je bila - najbolja od najbolje.

Simona je po struci kuharica i odlučila je spremiti večeru. Otišli smo do dućana, nabavili namirnice i bacili se na kuhanje.

A u kuhinji opet veselo. Svako je spremao nešto svoje. Bogatstvo mirisa, smijeh, radost i razgovori preplavili su malenu kuhinju. Svatko je bez problema stigao pripremiti svoj obrok i nimalo se nije osjećala gužva. 

Simona je spremila varivo sa tjesteninom i hrenovkama i salatu. Jako fino, jako dobro! I meni se osmjehnula sreća što sam sreo kuharicu na putu.

Kad sam prao suđe starija gospođa iz Kine čekala je svoj red na sudoper, a kako sam već bio u poslu odlučio sam oprati i njene tanjure. To je bilo nešto najnormalnije na putu. Ostala je jako iznenađena mojim postupkom. Pognula je glavu i u njenom pogledu osjetio sam veliku poštovanje i zahvalnost. Na putu je bila sa suprugom. Jako skromni, dobri i simpatični ljudi.

Pričao sam s dosta Kineza tijekom svog puta. Često cijele njihove župe skupljaju novac kako bi poslali župljana na Camino jer je to velika čast za cijelu njihovu župnu zajednicu. Najčešće biraju općinske, donativo smještaje i svoj put prohodaju skromno i bez velike buke.

Napisao sam već puno puta i opet ću ponoviti, takvi općinski i župni smještaji meni su bili najbolji i najljepši.

Na kraju dana, ono veselo i glasno dvorište postalo je mjesto za smiraj i meditaciju. Svi smo sjedili u tišini, u nekim svojim mislima. Zahvalan za današnji dan polako ispijam pivo, 22:00 su sata i vrijeme je za spavanje.

Laku noć! Pozdravlja Vas Croacia :)

P.S. Sa Simonom sam i dalje u kontaktu. Nakon Camina 2018. godine bila je i na portugalskoj ruti prošle, 2022. godine.

Fotografije 12.dana: